|
Jedna noć u životu
Anne Marie Andersen
Prema biografiji i motivima pripovjedaka
"Nije bila ni za što" i "Priča o majci" H. C.
Andersena
OSOBE: ANNE MARIE ANDERSDATTER
(AMA), majka HCA SCENA 1 GRADONAČELNIK: Hej, mladiću! Ti, da, baš ti. Dođi
malo amo. No, dovoljno je da si skinuo kapu, ne treba se klanjati, ta ne
stojiš pred kraljem. Ja sam samo gradonačelnik tvoje stare HCA /prošapće/: Samo pola boce. GRADONAČELNIK: Za tvoju majku je to sramota. Ali ionako nije ni za što. Reci joj da bi se trebala stidjeti. Pazi da i ti ne postaneš pijanica, iako se bojim da ćeš postati! Jadni dječače! Hajde, požuri! /šum rijeke i pljuskanje rublja, možda žena tiho pjeva/ AMA: Uskoro ću biti gotova, sine. Drago mi je da si došao. Treba mi nešto da me okrijepi. Voda je tako hladna, a u njoj stojim već šest sati. Što si mi donio? HCA: Malo schnapsa. AMA /otpija, guta/: Ah, to mi je trebalo da me zagrije! Jednako je dobro kao topao obrok, a manje košta. Otpij gutljaj, dječače, izgledaš jako blijed, sigurno se i ti smrzavaš. Došla je jesen. Brrr, kako je voda hladna! Nadam se da se neću razboljeti. Ma, zašto bih! Vrati bocu, na mene je red… A sad opet ti, ali samo maleni gutljaj! Nemoj se previše naviknuti na piće, siroti moj dječače! Daj ruku da se popnem na obalu. Taako. Uhh, prsti mi otpadaju od posla, ali to nije važno sve dok te mogu pristojno odgajati. Eno, ide moja hroma Maren, pogledaj je samo. Misli da tim lažnim uvojkom što joj visi preko lica može sakriti da nema oka. Svašta. Stalno joj govorim da tim lažnjakom samo još više ističe da joj oko fali. HCA: Mama, stišaj se, čut će te. AMA: Pa čula me već sto puta ali ne haje. A zna da joj govorim samo zato jer joj želim dobro, da se prestane sramotiti pred svijetom. Hej, Maren, gdje si ljepotice? HROMA MAREN S UVOJKOM: Jadnice moja, stalno robijaš u toj hladnoj vodi. Ako je ikome potrebno zagrijavanje gutljajem jakoga pića, onda si to ti. No ljudi ipak gunđaju. Čula sam što ti je onaj naduti gradonačelnik rekao, dječače. Odakle mu pravo da upire prstom u druge!? S tim svojim finim vinima, neumjerenim ručkovima i raskošnim prijemima? Da ti je mama niškoristi, da samo pije… Svinja! AMA /tužnim glasom/: Je li ti to zbilja rekao, dječače moj? Je li ti rekao da tvoja majka nije nizašto? Pa, možda ima pravo, ali ne smije tako govoriti djetetu. Ah, nije to prva uvreda koju sam morala progutati iz te kuće. HROMA MAREN S UVOJKOM: Nisi li ti kod njih radila prije mnogo vremena, još kad su bili živi gradonačelnikovi roditelji? Odonda smo pojele mnogo soli, pa nije čudno što smo žedne. /nasmiju se/ Čujem da će večeras tamo opet biti velika zabava sa zakuskom. Htjeli su je otkazati, ali nisu mogli, jer je hrana već bila priređena. Prije sat vremena gradonačelnik je dobio pismo iz Kopenhagena da mu je umro mlađi brat. AMA: Umro je? Tko ti je to rekao? HROMA MAREN S UVOJKOM: Jedan od slugu. Ali nema potrebe da to uzimaš k srcu, mada vjerujem da si ga upoznala dok si tamo radila. AMA: Dakle mrtav je. Bio je najbolji čovjek kojeg sam ikad poznavala. Bog ne stvara puno ljudi poput njega. Osjećam vrtoglavicu. Nisam smjela isprazniti tu bocu. Ne osjećam se dobro. HROMA MAREN S UVOJKOM: Jel' ti to plačeš? Daj, bolesna si. Primi se za mene, odvest ću te kući. AMA: Ali rublje… HROMA MAREN S UVOJKOM: Ja ću se pobrinuti za rublje. Hans Christian, ostani ovdje i čuvaj ga dok se ne vratim. AMA: Predugo sam stajala u toj vodi, a od ranog jutra nisam ništa jela. Mislim da imam groznicu. O, Isuse, pomozi mi! Jadno moje dijete! /plače/ HCA: Ne brini, mama, ja ću čuvati rublje /i on
plače/. HROMA MAREN S UVOJKOM: Polako. Samo polako. Daj, drži se stara moja, pa nećeš baš tu pasti, pred kućom tog naduvenog gradonačelnika i još bahatije mu žene. Izdrži još malo, molim te. Evo na, pade mi! Hej, ljudi, pomozite! Ženi je loše! GRADONAČELNIK: To je pralja. Opet je pijana! Ta ženska nije ni za što! Šteta onog njezinog momčića. Žao mi ga je, jer mu majka ništa ne valja. Samo je vi dižite i nosite što dalje odavde. Što dalje. Sramota! HROMA MAREN S UVOJKOM: Diž'te je ljudi, idemo. Eno – do one kolibe tamo, još samo malo. Nije joj dobro, od jutra je u hladnoj vodi bez hrane. Taako. Lezi draga, lezi. I drugu nogu, taako. Dobro. Hvala vam, dobri ljudi, možete ići. Ne treba više ništa, hvala. Sad ću ja pozvati njenu susjedu. Johanne! Stara! Johanne! Dođi, dođi amo, zagrij malo toplog piva s maslacem i šećerom i daj joj, molim te. Znaš da je to njen lijek za sve bolesti. Odo' ja natrag do rječice po rublje. AMA: Maren… Maren… STARA JOHANNE: To sam ja, tvoja stara Johanne. Pij, dušo. Malo po malo. AMA: Gdje mi je dječak? Moj Hans Christian? Moj anđeo? To dijete je tako osjetljivo, a ja… STARA JOHANNE: Doći će on brzo kući, samo što nije. Evo ga, ide, već ga vidim kako trči uz ulicu. Žuri on svojoj majci. HCA /zadihan/: Mama, je li ti bolje? AMA: Dođi meni, priđi, sine moj. Ne brini, dobro sam. Reci, kako je bilo na rijeci? Ah, ne moraš ni govoriti. Znam ja staru Maren. Dobrog srca, ali površna. Sigurno je samo namočila rublje u vodu i odmah ga izvadila i to je bilo sve. HCA: Mama, toliko ti je pomogla… Da nije bilo nje… AMA: A evo i nje! Pa što bih ja bez tebe, Maren, prijateljice moja stara. HROMA MAREN S UVOJKOM: Ne napreži se, ne govori. Evo ti je gradonačelnikova kuharica poslala malo krumpira i komad šunke. AMA: Daj dječaku, ja ne mogu. Ali, koristi mi već sam
miris hrane. Mmm, zamamno. Jedi sine, molim te, pojedi sve to. I onda lijepo
lezi i naspavaj se, tu do mojih nogu. Evo, ovaj pokrivač ti je
najtopliji, time se lijepo zagrni, a tako ćeš i ove moje stare noge
zagrijati, pa da mogu od sutra ići dalje. Toplo pivo s maslacem me baš
ojačalo. Tako ste pažljive prema meni, druge moje, hvala vam. /povjerljivo/
Čim STARA JOHANNE: S dužnim poštovanjem Anne Marie, preumorna sam. /tišim glasom/ Maren, već sam sve to čula. Tlapnje. Alkohol čini svoje. /glasnije/ Želim vam laku noć i ja se povlačim. Ako me budeš trebala, zovni. AMA: Hvala ti na svemu, Johanne. Laku noć. HROMA MAREN S UVOJKOM: Zaspao je. Pričaj. AMA: Prije svega mi moraš obećati da malome nećeš ništa reći. On ne smije znati koliko sam propatila, i ne dao Bog da ikada dozna! HROMA MAREN S UVOJKOM: Za koga me ti držiš? Znaš da je na meni lažan samo ovaj uvojak. AMA: Maren, slušaj me. U njihovom najmlađem sinu nije bilo ni kapi loše krvi. No on je bio gospodar, a ja samo sluškinja. Ipak, bili smo srodne duše i zaljubili se. Jednom, prije nego će otići u grad u škole, poljubio me nevinim dječjim poljupcem, ništa više. Jel mi vjeruješ? HROMA MAREN S UVOJKOM: Vjerujem ti, Anne Marie, kako ti ne bih
vjerovala. Hoćeš reći da je AMA: Bože me sačuvaj! Jel ti mene uopće slušaš? Nevinim
poljupcem! Jest, dao mi je tada i zlatan prsten. Ali je i svojoj majci
ispričao sve o nama, jer ju je obožavao i smatrao je vrlo mudrom.
Čim je otišao, poslala je po mene. Obraćala mi se ozbiljno i
dostojanstveno, kao neko božanstvo. Ukazala mi je na jaz između mene i
njenog sina. Sad smatra da si lijepa, rekla mi je, ali ljepota blijedi, i što
ćete onda? Nisi obrazovana, pa nećeš moći s njim ni o
čemu raspravljati. Poštujem siromašne, rekla mi je, i lako je
moguće da će ih na nebu Bog postaviti iznad bogatih, ali na ovom
svijetu svi se moramo voziti putovima koji su nam određeni, jer inače
nam se kočija prevrne. Da… Svaka njena riječ pogađala me do
srži, jer sam znala da ima pravo. Otišla sam u svoju sobu i bacila se na
krevet. Činilo mi se da ću isplakati srce. Zlatni sam prsten nosila
obješen oko vrata, a na prst sam ga stavljala samo noću. Te noći
ljubila sam ga dok mi usnice nisu prokrvarile. Slijedeći dan je bila
nedjelja, pa sam otišla u crkvu zamoliti Gospodina da me vodi. HROMA MAREN S UVOJKOM: Ne budi luda. Slušam te, samo žmirim. No hajde, što je onda bilo? U čemu je tajna? AMA: Tajna? Zar sam rekla da je riječ o tajni? Nema tajne, samo trpljenje, trpila sam u srcu, Mare. Sutradan sam otišla do gospodarice, vratila joj prsten i rekla da ćemo se postolar Hans i ja vjenčati. Zagrlila me i poljubila. Nije mi rekla da nisam ni za što. Možda sam onda bila bolja. HROMA MAREN S UVOJKOM: Anne moja, ista si kao nekada, ako ne i bolja, samo tada nisi znala koliko je svijet okrutan i koliko te u stanju poružniti… izvana. Ne mislim reći da si sada ružna, nego… AMA: Sjećaš li se, Maren, kako nam je one prve godine braka išlo dosta dobro, Hansu i meni. Zaposlio je čak i pomoćnika i djetića, a i ti si nam došla pomagati. HROMA MAREN S UVOJKOM: Bila si tako ljubazna gospodarica. Kako bih to mogla zaboraviti? Ubrzo je i maleni došao na svijet. S njim u naručju penjala si se iz kuhinje ljestvama na tavan i tamo, u zabatu između susjedove i vaše kuće, s njim i za njega hvatala svaku zraku sunca. Govorila si kako ga vodiš u vrt. AMA /nasmije se/: Da, a sav moj vrt sastojao se od sanduka u kom su rasli vlasac i peršin. HROMA MAREN S UVOJKOM: Anne Marie, jesi li još koji put vidjela mladoga gospodara? AMA: Vidjela sam ga još jednom, ali on mene nije opazio. Došao je
na majčin sprovod i otada se više nije vraćao u HROMA MAREN S UVOJKOM: Ne znam. Samo znam da su uslijedile teške godine. Najprije se Hans nešto bio zainatio i izašao iz postolarskog ceha… AMA: Nemoj tako oštro, Maren. Čovjek se jednostavno želio osamostaliti. To ti dođe prirodno, posebno kad ti dobro krene… HROMA MAREN S UVOJKOM: Daj ne brani uvijek svakoga! Da ti netko
zabije čavle pod nokte i kaže – sad mi time oribaj košulju, ti bi i
njega branila! To pak nije prirodno! Prirodno je da se čovjek naljuti,
pobjesni ako treba! Pobuni se! Da se znaš naljutiti, ne bi sad tu ležala
bolesna i napol mrtva! Stvari treba izbaciti iz sebe! Istina je ta, da se
Hans prihvatio gajdi i sve više firu-liru, firu-liru, a sve manje raditi
cipele. I samo da je to! Ali i ovog malog je zatrovao tisućama onih arapskih
priča i raspirivao mu maštu što ti ja znam čime sve ne. A kad je
izgubio već skoro sve mušterije, počeo mu je izrađivati ono
kazalište, za lutke. Promisli malo, za lutke! Dječaku! I AMA: Ah, premda smo osiromašili – istina je, tetošili smo ga kao da je plemićko dijete… HROMA MAREN S UVOJKOM: Pa ti se i dalje ponosiš time, ti nikako da shvatiš! Onesposobili ste ga za stvarni život, to ste učinili! Završio je školu i što se onda desilo? Otišao je raditi kao i sva druga djeca njegovog staleža. Ali oni i danas tamo rade, zarađuju i pomažu svojim roditeljima, a on – par dana u tvornici tekstila, par dana u tvornici duhana – i natrag kući mami i tati. Siroče je shvatilo da život nije kazalište lutaka i slomilo se. AMA: Ne govori tako, moj Hans Christian se nije slomio i nikada se
neće. On ima čvrste snove o tome kako će postati glumac,
pjevač ili plesač, ali ti to ne razumiješ. Znaš što mi je
jučer rekao? /raznježenim glasom/ Kako je život svakog
čovjeka bajka napisana Božjom rukom. Pitala sam ga – zar i moj život,
sine? Pogledaj me dobro, kako se promrzla i smežurana jedva držim na nogama.
Srećom, naučila sam ih dobro ukopati u riječno dno, u našu
staru dobru Odensu, a on mi je odgovorio – da, i
tvoj život majko. Život svakog, baš svakog čovjeka je bajka. A bajke,
majko, leže u meni poput sjemenki. Potreban je samo jedan dašak vjetra, zraka
sunca ili kap ove gorčine kojom ispireš rublje, pa da se rastvore u
cvijet. HROMA MAREN S UVOJKOM: Zar ne vidiš da je to čista ludost? Dobro je rekla stara Johanne: tlapnje. Alkoholne pare. Kad se samo sjetim kako si se zbog dječaka znala čerupati sa susjedom iz one ulice u kojoj ste nekada stanovali dok niste do kraja potonuli u dugove. Kako li se samo zvala majka one djece, jel ih imala desetero ili koliko… AMA: Cathrine. Cathrine Kögaard. Koliko sam samo puta morala tješiti svog Christiana nakon njenih ujeda i uvjeravati ga kako je ona samo jedna ljubomorna majka, jer njezin Christian – zamisli samo kako su njih dva bili i vršnjaci i imenjaci! – jer njen Christian nije to imao u sebi – da tako lako uči i piše takva čuda. On bi, jadan, stalno bio nad knjigom, a ništa. A moj Christian nije otvarao knjigu, a iz pera mu izlazila sama čuda. Učiteljica ga je stalno isticala pred svima i zato je ta žena… HROMA MAREN S UVOJKOM: Učiteljica ti je samo punila glavu.
Što sad imaš od njenih školskih pohvalnica? Cathrine ti je pravo govorila,
ali ti nikad ne slušaš. Zato je njen Christian već sada cijenjen radnik, muškarac koji pomaže
svojoj majci i mlađoj braći i sestrama, dok tvoj… AMA: Christian
Kögaard je bio i ostao običan nasilnik. Mom anđelu nije bilo ni pet
godina, još je nosio zvonce oko vrata, kad je taj divljak upao, podigao mu zvono i udario ga svom snagom u privatne dijelove. Bez ikakvog
povoda. Kakve je samo bolove trpio moj dječak taj dan,
nije mogao izmokriti ni kap. Bila sam očajna, nosala sam ga i neprekidno
ponavljala kao luda žena: "Piški, moj slatki dječače, hajde,
pokušaj se popiškiti..." Na kraju sam morala pozvati liječnika,
koliko god da nas je to koštalo. Nikad prije ni poslije nisam zvala
liječnika, čak ni kad se Hans nasmrt razbolio. Ah, njemu ionako
ništa više nije moglo pomoći. HROMA MAREN S UVOJKOM: To je točno. Tom čovjeku nije bilo pomoći. Upropastiti takav posao, takvu obitelj, i na kraju ih napustiti i otići u rat, boriti se za onog francuskog kepeca dugačkog imena, Na-po-leona. Mislio je da će mu škude tog luđaka donijeti sreću, budalaš nad budalašima, eto tko je bio tvoj muž. Hans Hansen gajdaš, Bog nek mu duši prosti. Čiji je sin bio, dobar je i ispao. Stari Anders Hansen bio je sprdnja nad sprdnjama, "ludi Anders", seoska luda. Završio je svoje dane kao stanovnik ubožnice – drugi kat za luđake – a tako ćeš i ti, jer si od svih ljudi morala zaprositi baš njegovog sina. AMA: Osamsto dvanaeste je otišao, a petnaeste se vratio kao
slomljen čovjek. Bio je tako slab, da sam ga devet mjeseci morala
oblačiti i svlačiti. A onaj izraz lica,
kad se samo sjetim… Strah je mala riječ za užas koji mu se zrcalio u
očima. I onda u proljeće, kad se sav život budio, probudila se i
moja nada, ali on je ipak… /zaplače/ Dok smo Hans Christian i ja ležali na podu, a on onako… beživotan ležao u krevetu, zacvrkutao je
cvrčak, i tada sam znala da je došao kraj i povikala sam: Mrtav je, ne
trebaš mu pjevati, uzela ga je Ledena Djeva! Uzela ga je Ledena Djeva…
AMA: Maren, prijateljice, ne srdi se na staru, istrošenu Annemariju. Nisam ja željela život ispunjen suzama, ribanjem podova, pranjem odjeće i svakovrsnim teškim poslovima. Bog mi nije dao da budem imućna, bilo Mu i na tome hvala. No, bojim se da će me uskoro potpuno osloboditi svega toga, čitavog ovog svijeta. Ali, onda će se morati pobrinuti za dječaka. HROMA MAREN S UVOJKOM: Dječaka, pa dječaka. Ane, shvati, dječaku ne može biti dobro dok ti ne počneš brinuti o sebi. Vidiš da se nije u stanju odvojiti od tebe, da se sklupčao do tvojih nogu kao psić. AMA: Dobra moja Mare, meni je sada dobro i tako toplo, sve zahvaljujući tebi i njemu. Od srca ti hvala na brizi i pođi se odmoriti. Vidimo se sutra. Oprosti mi ako sam te zagnjavila i razočarala svojim pričama. HROMA MAREN S UVOJKOM /zijeva/: I da znaš da jesi. Ali svejedno ću ti ujutro donijeti kavu. A sad laku noć. AMA: Laku noć, draga. /pjevuši: Spavaj, milo moje malo, sanjaj, dušo moje duše, ne može ti ništa sa sjevera vjetar, jer on s druge strane okna hladan puše…/ Hej! Hej, sine, pa ti goriš! Maren! Maren, stani! Johanne! Gdje ste? Vi tetošite mene, staru kantu, a dijete mi je u groznici! Gospode, smiluj se! /kucanje na vratima/ Tko je? Evo, sad ću ja. Jao, noge me jedva drže, uđite samo. Johanne, stara, jesi li to ti? /škripanje vrata/ A, hramaš, hramaš, to je moja Maren. Dobro si se ovila u tu deku, jedva te prepoznajem! Vidi, dok smo mi pričale, gledaj što se dogodilo – on kuri, kuri, dijete mi je u vrućici… Zatvaraj brže ta vrata, taj ledeni vjetar reže kao nož! SMRT /muškim glasom/: Zagrij mi u tom vrču malo piva. /…/ Rekla sam, zagrij mi malo piva. Koji dio rečenice ne razumiješ? Ne gledaj me tako kao da me prvi put vidiš. Pa mi smo se već znale sretati, zar ne? AMA: Da, upoznala sam te. Ledena Djeva. SMRT: Eto vidiš. A dočekuješ me kao da sam stranac u
kući. Očekivala sam malo srdačniji doček. No, što je, tu
je. HUUUUUUUUUU /strašan huk/ SCENA 2 AMA: Brrr, kakva studen /cvokoće/
Moja glava…Ohhh, morat ću lakše s tim pićem… Ne! Sad se
sjećam! Sine! Hans Christian! Sine moj! Odnijela ga je! Smrt mi je
odnijela dijete! Ne, ne može biti, trebala je odnijeti mene, to je neka
greška. Bože, Bože, ne dopusti, ja idem… ja ga idem tražiti… Idem! Ovog puta…
/škripanje vrata, vjetar, škripanje snijega/ Ne, ovog puta ni snijeg,
ni led… Gospođo! Hej, gospođo u crnom! Molim vas, jeste li vidjeli… NOĆ: Smrt je bila u tvojoj
kući. Da, upravo sam vidjela kako je projurila odnoseći tvoje
dijete. Ona je brža od vjetra. I nikada ne vraća ono što je uzela. AMA: Reci mi, u kom smjeru je otišla?
Samo mi pokaži smjer, i ja ću sama pronaći put! NOĆ: Znam kuda je otišla. Ali prije
nego ti pokažem, moraš mi otpjevati sve one pjesme koje si pjevala svom
djetetu. Ja sam noć. Ja volim uspavanke. AMA: Sve ću ih ponovno otpjevati za
tebe, ali molim te, ne zaustavljaj me sada. Moram ih stići. Moram se
požuriti da pronađem svoje dijete. /…/ Zašto šutiš? Ohh, dobro.
Pjevat ću ti. /kroz suze pjeva tri uspavanke koje se pretapaju/ NOĆ: Pođi desno, tamo prema
onoj mračnoj borovoj šumi. Vidjela sam da Smrt onamo odnosi tvoje
dijete. AMA /zadihana/: Prema šumi, prema
šumi… Staze se račvaju. Kud ću sad? Koga da pitam? Nema žive duše.
Samo ovaj trnov grm. Gole grane pune trnja, okovane ledom. Čini se da
nemam izbora. /nakašlje se/ Oprostite, jeste li vidjeli Smrt kako
prolazi ovuda noseći moje dijete? GRM: Jesam. No neću ti reći
kojim je putem prošla, sve dok me ne priviješ uz svoje srce i ugriješ.
Smrzavam se nasmrt. Već sam gotovo ukočen od leda. Oh, hvala ti.
Nisam vjerovao da ćeš to doista učiniti, da će to itko učiniti
za mene. Gle, tvoje srce je tako toplo da mi lišće počinje pupati
usred ovako tamne i hladne zimske noći. Idi ovim putem. Hajde, idi
dalje. AMA: Oh… idem, idem. Gle, kolikog li
jezera. A nigdje čamca. Kako da ga prijeđem? /krckanje/ Led
je pretanak za moju težinu, koliko god ona mala bila, a
opet, nije ni dovoljno plitko da bih ga mogla pregaziti. Bože, učini
čudo i daj mi da ga mogu ispiti cijelog! JEZERO: Neće ići, ženo. Bila
ti i najveća ispičutura na svijetu, sa mnom neće ići. No,
nekako ćemo se valjda nagoditi. Ja skupljam bisere, a tvoja su dva oka
najčišći biseri koje sam ikada vidjelo. Ako ih isplačeš za
mene, prenijet ću te na drugu obalu gdje se nalazi veliki staklenik u
kome živi Smrt, i u kome uzgaja svoje cvijeće i drveće. Svaka je biljka
jedan ljudski život. AMA: Oh, što ne bih dala za svoje
dijete! Plakat ću sve dok mi oči ne iscure na dno jezera i ne
pretvore se u dva dragocjena bisera. /nježna glazba i zatim snažan
pljusak/ Gdje sam? Ništa ne vidim. Molim vas, netko, gdje mogu
pronaći Smrt koja mi je odvela dijete? STARICA: Još se nije vratila kući. AMA: Tko si ti? STARICA: Ja sam jedna stara žena koja
brine o stakleniku dok je Smrt vani. A kako si ti pronašla put dovde? Tko ti
je pomogao? AMA: Gospodin Bog mi je pomogao. On je
milostiv, budite i vi. Gdje da pronađem svoje dijete? STARICA: Ali ja ga ne poznajem, a ti si
slijepa, pa ga ne možeš prepoznati. No, mnoga
stabla usahnu preko noći, pa će Smrt uskoro doći da ih presadi. Svako ljudsko
biće, znaš, ima drvo ili cvijet
svoga života, ovisno o tome kakva je osoba.
Ove biljke izgledaju kao i svake druge, ali one imaju srce koje
kuca. Srce tvog djeteta također
kuca. Ti poznaješ otkucaje srca svog rođenog djeteta. Poslušaj, možda ćeš ga čuti. Što ćeš mi dati ako ti kažem
što još moraš učiniti? AMA: Nemam više ništa što bih ti mogla
dati. Ali za tebe ću otići do na kraj svijeta ako treba. STARICA: O'tamo mi ne treba ništa. No,
mogla bi mi dati svoju dugu crnu kosu. Gusta je i lijepa, znaš i sama. Dat
ću ti za nju svoju bijelu. Bolje i sijeda kosa nego nikakva. AMA: Je li to sve što tražiš? Rado
ću ti je dati! /zvuk škara/ Evo. STARICA: Kakvi krasni uvojci! Daj mi
ruku, idemo u staklenik. Osjećaš li miris zumbula? Toliko su osjetljivi,
da moraju biti pod staklenim zvonom. A ove vodene
biljke ovdje, da vidiš kako su se ispreplele. Sad prolazimo ispod visokih
palmi, platana, hrastova. A ovdje se, evo, uzgaja
peršin i majčina dušica slatkog mirisa. Svaka biljka nosi ime neke
određene osobe, jer u svakoj je nečiji život. Ima tu velikih
stabala koja zakržljaju u malim loncima, ispunivši ih svojim korijenjem do
pucanja, a opet, ima i sitnog cvijeća koje
malaksa usprkos obilnoj brizi koja im se posvećuje i bogatstvu tla na
kome raste. Slobodno se zaustavi i poslušaj bolje. Samo slušaj milijune
otkucaja ljudskih srca. Znam da je u toj prašumi teško prepoznati… AMA: Evo ga! Čujem ga! STARICA: Prepoznala si ga u
plavičastom šafranu? Gle, kako se cvijetak pognuo. Ne diraj taj cvijet,
ženo! Ostani gdje jesi! Smrt samo što nije došla, a ti je možeš
spriječiti da ga iščupa. Zaprijeti joj da ćeš ti, ako ona
iščupa taj šafran, počupati druge biljke. To će je uplašiti,
jer ona mora Bogu polagati račun. Nitko ne smije biti iščupan iz
korijena bez da Bog to dopusti. AMA: Hvala ti, bako. Brrr, zapahnuo me
leden vjetar. Ona je blizu. SMRT: Kako si pronašla put dovde? Kako
si mogla stići prije mene? AMA: Ja sam majka. Ne diraj ovaj cvijet! SMRT: Ja samo vršim Božju volju. Ja sam
Njegov vrtlar. Skupljam Njegovo drveće i cvijeće i presađujem
ga u zemlju nepoznatu. No – kako oni tamo napreduju i o njihovom životu tamo
– nije na meni govoriti. AMA: Vrati mi dijete! SMRT: Što to radiš, bezumna ženo? Ostavi
ta dva cvijeta! AMA: Iščupat ću ti svo
cvijeće iz korijena, jer sam očajna.
AMA: Druge majke… Ne… Ne bih to mogla. SMRT: Onda uzmi svoje oči. Vidjela
sam ih kako sjaju na dnu jezera i upecala ih, no nisam znala da su tvoje.
Jasnije su nego prije, zar ne? Uzmi ih i pogledaj u dno ovoga zdenca. Ja
ću ti reći imena ova dva cvijeta koja si naumila iščupati, a
ti ćeš moći vidjeti buduće živote to dvoje ljudi. Gledaj. Što
vidiš? AMA: Vidim kako jedan život postaje
blagoslov svijetu, jer je tako pun dobrote i radosti. Vidim i drugi, a u
njemu samo tugu, siromaštinu, strah i očaj. SMRT: Oba su života Božja volja. AMA: Reci mi, Smrti, koji je od ova dva
cvijeta osuđen na bijedu, a kojeg očekuje sreća? SMRT: To ti neću odgovoriti, no
reći ću ti ovo: Jedan od ta dva cvijeta koja držiš u rukama cvijet
je koji pripada tvom djetetu. Tako i jedan od budućih života koje si
vidjela pripada tvome sinu. AMA: Koji pripada mom djetetu? Govori!
Sigurno onaj koji sam vidjela prvi, jer srce moga sina je čisto i
ispunjeno samom dobrotom i ljepotom. Poštedi ga. Poštedi moje nevino dijete!
Oh… SMRT: Ne razumijem. Želiš li onda uzeti
svoje dijete natrag ili da ga odvedem u zemlju tebi nepoznatu? AMA: Bože, ne slušaj me kada molim
protiv Tvoje svete volje. Tako je najbolje. Ne slušaj me, ne slušaj! SCENA
3 /dugi aplauz, ovacije, vatromet…/ HCA: Dragi gospodine Engelstoft, biskupe BISKUP:
Gospodine Andersen, govorimo li o onoj istoj vidjelici kojoj vas je poslala
vaša majka po pomoć kad je vaš otac bio na samrti? HCA:
Točno tako. Tada sam je prvi puta vidio, a kasnije smo se majka i ja
preselili u njeno susjedstvo. BISKUP: Ako su
točne glasine da vam je ta starica, onako nejakom, u tom delikatnom
trenutku vezala neku pređu oko ručnog zgloba na kojoj je, navodno,
bio ovješen nekakav letak s molitvom, te rekla da ćete, u slučaju
da vam otac umre, susresti njegov duh na putu natrag kući – ne mislite
li da moguće precjenjujete ili pogrešno procjenjujete njen utjecaj na
vaš život i djelo? Ne bi li bilo bolje da se u tom času našla osoba koja
bi vašoj majci trezveno savjetovala da pozove liječnika, umjesto da joj
plaši sina maglovitom mješavinom praznovjerja i pravovjerja u ionako
mistično predvečerje dana? HCA: Moram li odgovoriti? Gledajte, prečasni, to je i ona ista žena što mi je ispričala o trajno ključajućem loncu koji ima moć prizvati ljude da se vrate kući izdaleka, gdje god bili; roditi u njima želju da se vrate svojim ljubljenima. Treba li reći da je taj lonac ključao za moga oca za vrijeme njegova vojnoga egzila u Holstenu? Stara Johanne nije mogla znati da će se otac vratiti kao sjenka svoga nekadašnjega sebe. BISKUP: No dobro, poštujem vaše osjećaje, pa ostavimo tu temu. Ljude je danas doista dirnulo vaše čitanje. Kako se ono zvala pripovijest? "Što starac čini uvijek je pravo?" Doista dirljiva bračna pripovijest o čovjeku kojem je iznad svega stalo usrećiti svoju ženu. Vjerujem da su vam u ovom slučaju kao nadahnuće poslužili vaši roditelji? HCA: Pa, moglo bi se reći. Muž
uvijek pokušava učiniti najbolje, no… kad naposlijetku zamijeni sav
imutak za vreću trulih jabuka, to u očima svijeta ne može biti do
li čista ludost i glupost, zar ne? No ipak, njegova siromašna žena tim
trulim jabukama dobiva mnogo više, dobiva naknadu
za poniženje koje je podnijela od učiteljeve supruge kad joj je ova
odbila posuditi jaja za omlet
koji je željela spremiti svome mužu,
riječima: Nemam ni trule jabuke! /sve
više uzrujano podiže ton/ E, sad joj je mogla reći
da joj može posuditi i deset
trulih jabuka, pa
i punu vreću ako treba! Ta žena ljubi svog
muža, ona ga ljubi, mada joj se on vraća s vrećom trulih jabuka!
Tko to može, pitam ja vas, tko može ljubiti tako kao... kao... Oh, zanio sam
se. Oprostite. BISKUP: Kao vaša majka? HCA:
Dozvolite, ne osjećam se da bih pričao o majci. Ona se ipak vrlo
brzo nakon smrti moga oca preudala. Kad se samo sjetim tog grubijana… Bolje
bi joj bilo bez njega. Silom, jer sve je radio silom, htio me je zaposliti
kao krojačkog pomoćnika, no ja sam tada imao već 14 i
definitivno se odlučio za glumački život. U zoru četvrtog
rujna te, sad već davne 1819. godine, kočijom koju je platila moja
majka zaputio sam se u Kopenhagen. Prije polaska sam joj rekao: "Ne
brini za mene. Najprije prođeš kroz velike patnje, a onda postaneš glasovit."
Srećom, taj tip je ubrzo umro. Uostalom – evo, ako vas zanima moja
majka, čitajte sami. Njeno posljednje pismo, imam ga stalno uza se.
Mislim, pismo koje je dala da napišu za nju, jer žene njenog staleža nisu
znale čitati ni pisati. Ali što ja to vama govorim, pa vi znate bolje. BISKUP: 13. listopada
1827. Ljubljeni sine. Obzirom znam koliko ti je bilo stalo do stare Johanne,
pomislila sam da bih ti trebala javiti da je preminula… HCA: Ne, ne to pismo, stanite, vratite
mi to. Mislio sam na ovo pismo. Ako dozvolite… BISKUP: 12.
rujna 1829. Ljubljeni sine, novosti iz tvoje stare Odense. Ona
dobrostojeća Madam Krag, udova vlasnika mlina ako se sjećaš na dnu
ulice, pokoj mu duši, često sam je znala pitati za malo ječma da si
napravim kašu, kojeg su rado davali u drugim mlinovima, ali nisam dobila
ništa. Pravila se kao da joj je teže nego meni. Neću više nikad ništa
tražiti od nje... Dobri moj dječače Christiane!
Obećao si mi malo pomoći kada stigneš u Kopenhagen i željela bih da
mi štogod pošalješ kada budeš mogao... HCA: Ovo je, prečasni, vjerujem, bilo sasvim dovoljno da možete
zamisliti koliko me ranjavala svojim riječima, koje su me pogađale
ravno u srce. U ono sam se vrijeme i sam borio s teškom oskudicom, a sam Bog
zna da sam joj, čim sam mogao, uplatio ručkove u javnoj kuhinji.
Ona je radije željela novac, no ja sam ostao čvrsto pri tome da je
kuhinja bolje rješenje. Imao sam svoje razloge. BISKUP: Dragi
gospodine Andersen, vi si doista nemate što predbacivati. Ta, što je malo
prolazne materijalne bijede u odnosu na vječnu slavu koju ste joj
priskrbili svojim djelima već ovdje na zemlji, a da ne govorimo o slavi
koju je za nju svojim djelima priskrbio naš dobri Gospodin na nebu. Ima li
itko iz ubožnice Doktora Bodera u ovom mjestašcu – a da je doživio da ga posjeti
sam Princ Christian, koji će kasnije postati kralj
Christian VIII. – i kaže mu da ima i
te kakvih razloga da bude ponosan na
svoga sina? A to je vaša majka doživjela prije svoje smrti.
HCA: Eto, dođosmo i do majčine smrti, a uopće
nisam želio pričati o njoj. Nego, sad kad ste spomenuli kralja, sjetili
ste me ljepših stvari – mog druženja i prijateljstva sa sinom njegovog
veličanstva, Fritzom mlađim i njegovom ljupkom sestricom Fanny,
koje je započelo još u našem najranijem djetinjstvu. Moj je otac, naime,
radio za obitelj grofice – kasnije ipak i kraljice – Elize Ahlefeldt-Laurvig
još dok je bila maloljetna, i s kraljevićem dobila nezakonitu kćer,
odnosno Fanny, tako da je svojim očima vidio kako Fanny daju na
usvajanje jednome sluzi. Tko bi rekao da su takve stvari nekad bile
uobičajene. Užasno. Srećom, kasnije je to ispravljeno. BISKUP:
Sjećam se da je svojedobno kolala glasina da ste i vi također
zamijenjeno dijete plemićkog podrijetla, odnosno nezakoniti potomak
prestolonasljednika Christiana Frederika i maloljetne grofice Elize
Ahlefeldt-Laurvig, da ste rođen u dvorcu Broholmu, a onda, jednako kao i
Fanny... HCA: Ja sam,
kao što sam rekao, često dolazio u dvorac, ali samo da bih se igrao,
bolje reći da bih svojim pričama zabavljao tri godine mlađeg
Fritza, zakonitog Fritza, je li, koji me je znao pitati: Pa kako ti uspijeva
smisliti sve te stvari? Kako ti to sve padne na um? Imaš li sve to u glavi?
Znamo da je on sada naš kralj, Frederik VII., ali ja sam taj koji je znao
maloga velikoga kralja zabaviti i najobičnijom iglom. U mojim su rukama
svi predmeti postajali čudesne
stvari... BISKUP: Ne
znam jesam li dobro razumio, ali čini mi se da mi neizravno želite
reći da bi u tim glasinama moglo biti istine? Gospodine Andersen?
BISKUP: Naš
dobri pjesniče, ne mučite sam sebe. Imate milosrdnoga Boga koji vas
putem mene poziva da olakšate dušu ako na njoj nosite kakav teret. Predajte
ga Gospodinu. Ipak, ne otvarajte dušu samo zato da biste zadovoljili moju
znatiželju – jer ja sam tek slab čovjek kao i drugi; niti zato, ne – da
biste promijenili glasine svijeta – pustite svijet neka priča što ga
volja. HCA: Sam mi je
Bog i darovao tu maštu, nije li? Pa neće me onda valjda strogo suditi
zbog nje! BISKUP: To su
riječi! Hrabro. SCENA 4 /škripa
metalne kapije, koraci.../ HCA: Oprosti
što ti dolazim tako kasno. Kasno noću, nakon tolikih godina. Oprosti.
Palim ovu jadnu svjećicu, ali u stvari je barem pola onih baklji gorjelo
večeras tebi u čast, draga moja staričice. Ne meni, nego tebi,
koja ležiš u ovom grobu već... STARA JOHANNE:
Sram te bilo, Hans Christian! Reći da ležim u grobu! Jesam li te tako
učila? Ne dolaziš li od našeg dobrog biskupa
Engelstofta s kojim si, vjerujem, razgovarao o duhovnim pitanjima? I onda
nakon svega reći da ležim u grobu. HCA: Oprosti, Johanne. STARA JOHANNE: Oprosti, pa oprosti. Ako si se došao ispričavati,
stojiš na krivom mjestu i ispričavaš se krivoj osobi. Ja ti nemam što
oprostiti. Meni si pripisao i više dobra nego što mi pripada. No hajde, pitaj
sve što te zanima, pa idi drugdje tražiti oprost ako budeš i dalje imao
volje. HCA: Sad si me zatekla, Johanne. Ne znam… STARA JOHANNE:
Ako ti ne znaš, ja ću ti reći koji dio si propustio. Propustio si
jedno jutro, kad je tvoja majka, nakon neprospavane noći koju je
probdjela nad tobom koji si se tresao u groznici, sklupčan do njenih
nogu kao psić, zakoračila u hladnu, ranojesenju vodu Odense i
osjetila slabost. Noge su je izdale i, hvatajući zrak, pala je tijelom u
rijeci a glavom na obali. Drvene cokule otplutale su niz rijeku, i tako ju je
našla hroma Maren kad joj je donijela kavu. /klokot vode/ HROMA MAREN S
UVOJKOM: Anne! Anne! Otvori oči, sina radi! Annemarie! Ljudi! GRADONAČELNIK:
Kakva je to dreka? Gle, ona pralja se nasmrt napila. A baš sam htio poslati
po nju, jer su mi poslali kopiju bratove oporuke u kojoj je veliku svotu
dodijelio toj postolarevoj udovici, nekadašnjoj kućnoj pomoćnici
naših roditelja. Izgleda da je jedno vrijeme je bilo nekavih gluposti
između mog brata i nje. Dobro je što nam se maknula s puta. Nadam se da
je ovaj put stvarno gotova, da dječak može dobiti novac za školovanje.
Ha, evo i njega! Momče, gore glavu. Za tebe je bolje da ti je majka
umrla. Nije bila ni za što. /klokot vode/ STARA JOHANNE:
Onda, sjećaš li se toga jutra? HCA: Ne, ne
sjećam. STARA JOHANNE:
Eto vidiš. Došla sam samo zato da bih ti obnovila sjećanje. Kava je
tvoju majku dovela svijesti, ali nikada više punoj. Više nije bila sposobna
ni za rad u vodi i stoga se bila prisiljena ponovno udati. HCA: Ne
razumijem. Ali maločas si ispričala kako je naslijedila dosta
novaca od gradonačelnikovog mlađeg brata. STARA JOHANNE:
Ja ne znam što si ti čuo, ali jedno je sigurno. Tadašnji
gradonačelnik Odense nije imao brata. Hans Christian, dušo, lijepo je
što uspijevaš živjeti od pisanja bajki, ali vrijeme je da počneš živjeti
izvan njih. HCA: Johanne,
nemoj me još napustiti. Johanne! Nisam još spreman. Oh, Bože... Brrr! Ništa
ne vidim. Imam li još koju šibicu? /pali šibicu/ Uhh, misli, misli
Hans, gdje bi mogao biti taj grob. Možda da odem još malo ulijevo. HROMA MAREN S
UVOJKOM: Udesno. HCA: Tko je
to? /ganutim glasom/ Majko! Jesi li to ti? HROMA MAREN S UVOJKOM: Pokopala sam je malo više desno, u crkvenom dvorištu, u kutu predviđenom za siromahe. Prepoznat ćeš mjesto, jer sam na njemu posadila ružino drvo. HCA: To si ti, Maren, prepoznao sam te po glasu. Uvijek isti mladenački glas. Mogu li prići da te malo bolje vidim? /…/ Konačno si se riješila onoga uvojka. HROMA MAREN S UVOJKOM: I, Bogu hvala, zamijenila ga okom. Što kažeš, ha? Kao u tvojim bajkama, i još bolje! /nastavlja ozbiljnim glasom/ Gospodin ju je prije mene uzeo pod svoju skrb i budi Mu na tome zahvalan. To je sve. HCA: Na tome sam Mu osobito zahvalan. No bio bih još sretniji da sam joj mogao više pomagati za života. Istina je da nisam uspijevao gotovo ništa učiniti za nju. To me znalo toliko rastuživati, da nikome o tome nisam mogao govoriti. A otkad je umrla, Maren, još više sam sam na ovoj zemlji. Sad sam doista posve sam, više nikome ne pripadam. Niti jedno stvorenje nije me dužno voljeti, ni po krvi, ni po prirodi. I zadnja grana na mom obiteljskom stablu, bolje reći grančica, suši se… HROMA MAREN S UVOJKOM: Bez patetike, dječače. Voli te čitav svijet, ali tebi to očigledno nije dovoljno. Od malih nogu si bio prezahtjevan. Daj, otpjevaj mi jednu od tih svojih čuvenih pjesama i odlazi odavde na neko bolje mjesto. Sad ti se može. HCA: Hoćeš li "Kuću iz djetinjstva"? HROMA MAREN S UVOJKOM: Može "Kuća iz djetinjstva". Jer – kamo god da si po svijetu hodao, sine Annemarijin, očito je da se nisi maknuo od nje. HCA /pjeva/: Blizu redovničkog mlina u Odensi I samostana propalog Još
uvijek stoji – pogledajte Kućica trijema drvenog. Tek boravak i kuhinjica
– ipak Meni
je tako velika izgledala Za
dvorac pun kristalnih ogledala. Kako
su tek svečani bili oni dani
Kad
bi na Duhove zvona zvonila, Po proljetnom suncu na prozore vješala.
Uz
peć malo igre i ništa više – Oh,
u toj kući iz našeg djetinjstva
|
