|
JER OVO NAJDUBLJA PONOĆ U GODINI
JEST tama mora svanuti mlado sunce dok proljeće u pahulje otapa zimu u gluhoj noći mračno cvate dan ova oblačna bjelina bilo da je zapis u snijegu ili naslikano
cvijeće shvaćanje nameće zima ili proljeće, noć ili dan snježne pahulje ili snježni cvijet sami
po sebi bijeli su oblaci jednostavno bijeli oblaci riječi nisu jednostavno kreću se, suodnose mentalne slike sastavljene, odvojene uvijek se iznova kombiniraju izrezane u sekvence bivaju iz krika zvuka tko reže, čije slike, čiji u
pokretu duh za slamkama poseže da bi sagradio kuću pa od građevine razabrao snijeg ili
snježne pahulje još samo nekoliko slamki raspoređenih vješto poput naslikanih cvjetova slikotvorac je to, dakle, koji zna da su mu slike jednostavno slike pa ipak dvostrukim viđenjem krivotvori cvijeće koje diše u bezoblične oblake pjevač priča koji zna da su mu riječi jednostavno glazba zviždanje u vjetar pa ipak žednima kazuje da je voda u čajniku provrela koji kontemplira oblik jednostavno bez čitanja koji jednostavno teče sa zvukom bez razumijevanja i vidi uzorkovanje i čuje identitet unutar beskonačnog razlikovanja i trenutka jednostavnosti slikokovač, rječokovač čovjek običan, čarobnjak koji znajući da znati ne može prihvaća privid jednostavno kao privid i u vjeri komponira nadu ili pustoš da i ne |
