|
|
TKALCI
TEPIHA Uginula i krava. Muhamedovim roditeljima nije ostalo više ništa što bi mogli prodati. I tako, u suzama, prodaše svoje najstarije dijete, za hranu, za sol, za odjeću. Muhamed bijaše radost srca njihova, no tu su bili i drugi koje je trebalo hraniti, a on će se u gradu naučiti dobroj trgovini. Jednog će se dana vratiti, možda, kao bogat čovjek koji će ih podići iz njihove bijede. Roditelji obukoše Muhameda u njegovu najbolju odjeću, svadbeno ruho koje su bili stavili na stranu kad se rodio. Najprije ga odvedoše do široke rijeke. Skinuli su s njega radno odijelo i polagano ga oprali u nemirnim vodama. Sunce ga je sušilo dok su se vraćali u selo; njegov dotadašnji život bijaše ispran, ostavljen rijeci. Spuštao se sumrak dok su ga oblačili. Najprije su mu do struka navukli gamaše, skrojene taman za mladića koji tek što nije postao muškarcem, zelene poput zemlje i protkane uzorcima zlatno-sunčane boje. Zatim ga zaogrnuše kaputićem širokoga otvora oko vrata, a dosezao je do koljena. Bio je sašiven od fine sjajne tkanine, protkan uzorkom međusobno spojenih dvoraca u pretapajućim bojama. Muhamed oprezno svrne pogled, svo vrijeme oblačenja svečano uperen prema naprijed, i na mjestu gdje bijahu izvezeni dvorci, on ugleda niz slonova kako se drže surlama za repove. Na glavu mu staviše krunu, koja je izgledala poput tornjića na dvorcu. Muhamed se svim silama naprezao da ostane miran i ne uzvrpolji se na krut dodir brokata, jer ne bijaše košulje da mu upotpuni odjeću. Roditelji gledaše Muhameda ponosno, i gledaše ga žalosno. Siromašni kako su bili, radije bi gladovali nego prodali njegovo svadbeno ruho. Otac je još želio i sandale koje bi išle uz tu finu odjeću. Majka je željela da je veći, pa da popuni tu odjeću u kojoj se, onako malen, utapljao. Žena je za njega bila odabrana čim se rodio i imali su se uzeti kad Muhamed navrši deset godina, no njemu bijaše samo pet. Sunce je zalazilo dok su napuštali selo. Uskoro se spusti noć. Hodali su polako po mirnoj pečenoj zemlji, mjesec i zvijezde obasjavali su im put. Hodali su kroz noć, roditelji i dijete. Kad im se učinilo da je dijete pospano, zastadoše. Nakon što se razbudi, nastavili su hodati. Tako su se nekoliko puta zaustavljali i čekali da ga mine san. Sunce se još ne bijaše u potpunosti razbudilo kada stigoše do željezničke pruge. Sa svjetlošću koja je zorila za njihovim leđima, slijedili su prugu do vodotornja i tamo čekahu u tišini. Kako se sunce penjalo, ugledaše dim kako se diže na obzoru, najprije u crnim, zatim bijelim valovima. Tada, kada im se čudovište približilo, začuše i njegov ritam tutnjave po pruzi i osjetiše kako zemlja stenje pod njim. Stajahu ispod vodotornja zatvorenih očiju, kada kočnice zaškripiše i tračnice zadrhtaše. Zatim nastade tišina i oni otvore oči. Velik, debeo čovjek sa štapom, imenom Paša, spusti se stepenicu niže na vlaku. Priđoše. Roditelji ispružiše ruke da bi primili novac koji im je čovjek pružao, i pogurnuše dječaka na stepenicu jer je bio prenizak da bi sam na nju zakoračio. Paša pokaže dječaku da se smjesti udesno i pričeka ga, a on pođe ulijevo. Muhamed uđe u vagon za prtljagu, sjede među kutije i stade čekati. Njegovi se roditelji polako vratiše u svoje selo. U gradu, Muhamed je morao trčati da bi stizao čovjeka obučenog u svilu koji se vozio u rikši, a štap je ležao pored njega. Uske prljave ulice bile su zakrčene ljudima i trgovačkom robom. Srećom, nije više nosio svoju svadbenu odjeću. Jer ju je muškarac, Paša, strgnuo s njega prije no što će sići s vlaka. Svečanu je odjeću uzeo sebi, a njemu je dao radnu. Tako je sada mogao lakše trčati, nesputano. Naposljetku se rikša zaustavi ispred dućana s tepisima. Uličica je bila puna prodavača tepiha i svaki je nešto dovikivao prolaznicima, pokušavajući ih uvući u sprijeda otvorene dućane, ako bi ovi bili toliko nesmotreni da se zaustave i dive umijeću kojim je načinjena roba što se odasvud izlijevala po ulici. Iz tamnih su interijera dopirali povici kojima se pogađalo i trampilo, pritužbe i uvjeravanja. Iz dućana pred kojim je Paša stao dopirali su nešto prigušeniji glasovi. Čim se Muhamed približio, Paša naglo uđe u dućan. Muhamed pođe za njim. Unutrašnjost se činila poput labirinta, ispunjenog ritmom vlaka koji klopoće po tračnicama. Pašin je štap u istom ritmu kuckao po podu dok su se približavali mračnoj, zagušljivoj prostoriji. Rasvjetu se pokušalo poboljšati pomoću uljanica pričvršćenih na velike drvene okvire kojima je prostorija bila ispunjena. Svaki je okvir bio jedan tkalački stan za kojim je sjedilo dvoje-troje djece, dok su muškarci sa štapovima kružili po prostoriji. Srećom, i oni su bili jednako mršavi kao i djeca, inače se ne bi uspjeli provlačiti između razboja. Kako je Paša ušao, razboji se zaustave i sve utihne. Jedan od muškaraca mu priđe. Paša mu rukom pokaže na Muhameda, okrene se i ode. U istom trenutku razboji započnu nanovo klopotati. Muhamed nikada prije nije vidio tkalački stan. Muškarci ga provuku do jednog od razboja koji bijaše veći od većine u prostoriji, a za kojim su radila samo dvojica dječaka. Shvatio je da im se treba pridružiti, te sjedne na klupu pored njih. Oni započnu s nijemom podukom. Klupa je bila postavljena tik ispred prednjeg vratila. Za vratilo je bilo pričvršćeno mnoštvo niti, tako mnogo niti da se činilo da je na njemu raširen komad bijele tkanine. No kada je stariji dječak prstima prešao preko te tkanine, pojaviše se crne pruge. Muhamed ponovi njegov pokret. Bilo je to kao da prstima prelazi preko struna harfe. Muhamed je bio vidio harfu. Čovjek s harfom jednom je posjetio njegovo selo, čak je dopustio Muhamedu da prstima prebire po glazbalu i stvara te trepereće, uzastopne, žuboreće zvukove koje nikada neće zaboraviti. No ove strune nisu prizvodile nikakav zvuk. Stariji mu dječak dade znak da se odmakne od struna, dok drugi dječak zaroni pod njih. Odjednom, uz glasan štropot, strune se razdvojiše. Jedne se uzdignu, druge se spuste, ostavljajući među sobom tunel. Drveni čun, jednom niti pričvšćen za tkaninu, jedrio je kroz taj klanac. Štropot se ponovi, niti se ponovo razdvoje i čun zaplovi natrag. Muhamed shvati da pomicanje čuna stvara štropot i nije se iznenadio kad ga je vidio da se vraća. Čun se tada zaustavi. Mlađi dječak izroni i zauzme svoje mjesto na klupi. Oba dječaka tada zabijahu novu nit u već otkan tepih. Udarali su snažno, dugačkim nazubljenim štapom koji je izgledao poput ogromnog češlja. Muhamed im se, shvaćajući, pridružio. Tada mu pokazaše kako da plete uzlove oko niti. Dadoše mu klupko plave, čvrsto namotane vune. Mlađi dječak uze klupko crvene vune i štap. Vješto uplete vunu oko dvije niti tkanine pa oko štapa, pa zatim oko slijedeće dvije niti pa oko štapa. Kada je procijenio da je načinio dovoljno uzlova, izvuče štap ostavljajući petljice vune da strše. Vrati štap do petljica i uz njega prođe nožem. Petljice se oslobode i on pobjedonosno digne štap u zrak. Stariji dječak tada povede Muhamedove prste kako da načine petljice oko štapa, presijeku ih i oslobode štap. Sada su sva tri dječaka zajedno mogli praviti šarene čvoriće okolo svake niti na razboju. Muhamed je naučio kako se prave šare u boji na tepisima. Kad bi napravili sve uzlove oko niti, mlađi bi dječak nestajao pod njima. Niti bi zaštropotale, i među njima bi se otvorio tunel. Ovaj put, stariji je dječak poveo Muhameda do desne strane stroja, do jednog kraja tunela. On sam vratio se na suprotnu stranu, uzeo čun i dobacio ga na drugu stranu Muhamedu. Čun je pao na pod, i dječaci su se smijali uživajući u Muhamedovoj zbunjenosti. No odmah se sjetiše da to što rade nije igra, jer je njihov smijeh privukao pažnju čovjeka sa štapom mnogo većim od onog kojim su pravili uzlove. Prije nego što će stići do njih, Muhamed podigne čun, niti nanovo zaštropoću praveći novi tunel i on baci čun niz njega. Naučio je tkati. Zajedno sa svojim drugovima, Asifom i Imranom, Muhamed je za razbojem izvodio ritmički ples svakodnevno, i ljeti i zimi. Niti bijahu tako fine da ih Muhamed, mada najmlađi, nije uspijevao razlikovati pogledom, već se morao pouzdavati u prste. Čak je i Asif, najstariji, bio malen i spretnih pokreta. Postepeno, gradili su uzorak tepiha od vune različitih boja, spajajući svaki red uzlova uz pomoć nekoliko vožnji čuna. Svake su se noći uvlačili pod krov razboja na spavanje. Spavali su ispod rastućeg tepiha i neupletenih niti osnove. Kako je tepih rastao, tako im se činilo da se tamna noć nad njima pretvara u dan. No kada bi dan stigao, jer stići mora, nastavljali su sa svojim poslom u zamračenoj sobi, slijedeći svoj uzorak od kraja prema početku, tako prirodno kao da im je to umijeće dato rođenjem. Kada bi tepih bio gotov, povezivao ih je zajednički snažan osjećaj zadovoljstva i postignuća. Tijekom ljeta i zime načiniše mnoge tepihe. «Srećom» reče Asif, «da nas tako slabo hrane pa ne narastemo veliki. Jer što bi nam se dogodilo da narastemo tako veliki pa da ne možemo tkati?» Muhamed je o tim riječima razmišljao danima. Stalno je bio gladan, i znao je da su njegovi prijatelji također. Mislio je da je jesti možda čak važnije nego tkati. Slijedeći put kad je čovjek sa štapom došao u podne pokupiti zdjelice za rižu, Muhamed je bio spreman. Držao je zdjelicu i tražio još. Čovjek nije mogao vjerovati svojim očima. «Želio bih još malo riže», reče Muhamed. Zavladala je mrtva tišina. Muškarci su bili šokirani, a djeca prestrašena. Ubrzo se muškarci skupiše oko Muhameda, a dječaci odstupiše. Zrak je bio gust od disanja, znojenja i straha. Okružiše Muhameda. Dvojica ga muškaraca podigoše i držaše za ruke dok su ga druga dvojica štapovima tukla po stražnjoj strani nogu. Držeći ga tako visoko da ne može pasti i pazeći mu na prste, udarali su i udarali. Napokon im bijaše dosta. Ispuste ga, smijući se, podigoše njegovu zdjelicu i ostaviše ga ležati na podu. Nitko od dječaka nije mu se usudio obratiti, već su se vratili na posao. Muhamed tijekom batinanja nije ispustio ni glasa. Tiho je ležao na podu, bez stenjanja. I kad je naposlijetku uspio ustati i uspeti se na klupu, Asif i Imran mu pomogoše tako što su sav teret posla preuzeli do kraja dana na sebe. Slijedeći dan, kad je čovjek sa štapom i podsmijehom na licu došao u podne pokupiti zdjelice za rižu, Muhamed je bio spreman. Držao je svoju zdjelicu tražeći još. Opet su ga prebili, još okrutnije nego prethodni put, no pazeći da ne odu predaleko. Jednom kad su dotukli dječaka, to nije završilo dobro po njih. Bilo je lakše naći muškarce koji će tući dječake nego dobre tkalce. Asif i Imran opet su mu pomogli da se uspravi i uspne. Nisu razgovarali o tome što se dogodilo dan prije. Bili su previše šokirani. No kada je Muhamed ponovno zatražio još, znajući što ga čeka, počeli su se ponositi njime. I taj im ponos ulije hrabrosti. Slijedeći dan, kad je čovjek sa štapom i brigom na licu došao u podne pokupiti zdjelice za rižu, Muhamed je opet bio spreman. Držao je zdjelicu tražeći još. Čovjek se osvrne tražeći podršku, no podršku dobi Muhamed. Ovog puta su i stariji dječaci bili spremni. Najprije Asif, zatim Imran, a za njima, polako, svi ostali dječaci iz prostorije pomaknuše se i bez glasa okružiše Muhameda da bi ga zaštitili. Ljudi sa štapovima kao da su očekivali takav prkos. Nanjušili su raspoloženje većine, koja je sada bila složna. Do jučer dječaci bijahu samo djeca, svaki za sebe sa svojim strahom, danas pripadahu jedan drugome. Ljudi sa štapovima nisu se usudili pomaknuti. Naposljetku, jedan se muškarac iskrade iz prostorije. Dječaci su primijetili njegov izlazak, no nisu se bojali. Jednostavno su čekali. Gotovo potajice, Paša uniđe u prostoriju. Pogleda u djecu i sretne se s njihovim očima, krećući se polako od jednog do drugog. Tada se nasmije, srdačnim, glasnim smijehom koji je odavao dobro raspoloženje. «Dakle, vi želite još, je li tako?» reče naposljetku. «A zašto i ne bi!» Okrene se. Uz nagli zamah štapa, kojim je prijeteći udario po podu, ispljune zvuk «Riža!» I štapom si praveći prolaz do izlaza kroz okupljene iznenađene muškarce, izađe. Taj dan su djeca dobila više hrane, i tako svaki idući dan. Muhamed navrši deset godina, dob za ženidbu. Zatraži svoje svadbeno odijelo. Nadglednici su ga uvažavali više nego prije. Postao je priznati vođa dječaka, mada se on ni njegovo ponašanje nisu promijenili. Svejedno, čovjek je zamolbu smatrao besmislenom. Glasno se nasmije i ode, odmahujući glavom. Slijedeći dan Muhamed opet zatraži svoje svadbeno ruho. Ovaj put čovjek se nije nasmijao, već je podigao svoj štap i viknuo na dječaka. No u trenutku se bez riječi oko njega okupiše dječaci, spremni da ga zaštite. Čovjek ih redom pogleda, ne usuđujući se predugo gledati u bilo koga od njih. Ljut, sluteći nevolju i prestrašen, povuče se. No vrati se bez odijela. Slijedeći dan, Muhamed ponovo zatraži svoje svadbeno ruho. Čovjek je bio spreman. Reče Muhamedu da robovima nije dopušteno ženiti se, da prestane trošiti dragocjeno vrijeme i strpljenje i neka nastavi s poslom. Ne posluša li, posljedice će biti strašne - kako po njega, tako i po druge dječake. «Ja nisam rob», odgovori Muhamed. «Nitko me ne posjeduje. Nitko me i ne može posjedovati. Ako je moja želja da se oženim, kao što je bila i želja mojih roditelja, nitko mi to nema pravo uskratiti. Ja ću ispoštovati želje svojih roditelja.» Dječaci se primaknuše na svoja mjesta i zavlada duboka tišina. Nadglednici, ružni i prijeteći, okruže grupu dječaka. Zrak je bio nabijen njihovim strahom, strahom onih koji loše postupaju. Dječaci, snažni, stajahu bez riječi. Tada u prostoriju nahrupi žamor, vreva, nagovaranje, i usred tog meteža stajaše Paša. Uzbuđeno je oblijetao oko žene s nosom poput konjskog koja je odrješito koračala, i činilo se da ga gotovo ignorira; zapovjednim se tonom obraćala niskom činovniku s naočalama koji je mahao papirima ispred nje. Frkćući zvukovi koje je ispuštala iz nosa nisu bili zastrašujući, no prodoran smijeh kojim bi ogolila zube jest. «Neoprostivo, neoprostivo je ometati posao», blebetao je Paša, nervozno kuckajući štapom o pod. «Reci joj, reci joj.» Žena se zaustavi i zabulji u grupu dječaka opkoljenu muškarcima sa štapovima, prizor sličan opsadi dvorca. «Reci joj, reci joj, vrlo žao, moj dobri prijatelj.» Paša je bio leđima okrenut dječacima, grebući se oko mušterije ne bi li je umilostivio. «Ona želi znati što se to događa, gazda.» Kako se Paša okrenuo, zazvoni jasni dječakov glas. «Biste li bili tako dobri da mi donesete moje svadbeno ruho? Navršio sam dob u kojoj su moji roditelji željeli da se oženim.» Nadglednici se okrenuše prema Paši, zbunjeni. «Donesite ga», reče ispod glasa. Kada jedan nadglednik napusti prostoriju, Paša pokuša ispratiti van neobičnu ženu. No ona se nedvojbeno zainteresirala i nije pokazivala namjeru da izađe. Mada se većina muškaraca povukla, dječaci ostadoše u obrambenoj formaciji. Svi su čekali - dječaci, muškarci u pozadini, Paša, tumač, žena. Naposljetku se nadglednik vrati s odjećom koja je svojedobno bila skinuta s Muhameda. Okružen svojim stražarima, Muhamed po drugi put obuče odijelo koje su njegovi roditelji bili stavili na stranu kada se rodio. Najprije do struka navuče gamaše, skrojene taman za mladića koji tek što nije postao muškarcem, zelene poput zemlje i protkane uzorcima zlatno-sunčane boje. Zatim se zaogrne kaputićem koji je bio skrojen tako da je dosezao gotovo do koljena, a počinjao širokim otvorom oko vrata. Bio je sačinjen od fine sjajne tkanine, protkan uzorkom međusobno spojenih dvoraca u pretapajućim bojama. Muhamed svrne pogled, svo vrijeme oblačenja svečano uperen prema naprijed, i na mjestu gdje bijahu izvezeni dvorci, on je još uvijek vidio niz slonova koji su jedni druge držali surlama za repove. Na glavu si stavi krunu, koja je izledala poput tornjića na dvorcu. Žena mu priđe, obiđe ga okolo naokolo, opipa brokatnu tkaninu njegovog kaputića i frkne. «Ona želi znati što se to događa», ponovi čovječuljak. «Ženim se», reče Muhamed. «Recite joj.» Čovječuljak pogleda u Pašu. «Recite joj.» Paša prijezirno slegne ramenima. Poražen, oslanjao se o svoj štap. Čovječuljak proizvede nešto poput oštrih zvukova kakve je proizvodila žena, i ona pogleda Muhameda u čudu, no s divljenjem. Opet se obrati čovječuljku. On se upitno zagleda u Pašu prije nego što će zbrzati: «Ona misli da si premlad za ženidbu. Želi da pođeš s njom, da ideš u školu prije nego što ćeš se oženiti.» Muhamed je čuo za škole po gradovima. Volio bi ići u školu. No prvo je trebao ispoštovati želju svojih roditelja. Žena ga je pokušala nagovoriti da pođe s njom, no on je bio odlučan. I tako je ostala čekati izvan sela dok je Muhamed u svom svadbenom ruhu išao kući svojih roditelja. Sunce je zalazilo kad se vratio, obučen u radno odijelo i prsluk. «Moji se roditelji raduju što ćete me odvesti u školu. Oženit ću se kad se vratim.» Popne se u veliki bijeli auto koji je trubio poput slona nakon što se pokrenuo i uhvatio brzinu. Uskoro je pala noć, no svjetla grada privlačila su automobil prema sebi. Muhamed je trebao poći u školu u Ameriku. Letjeti u velikoj bijeloj ptici do New Yorka, gdje će ga dočekati žena. No potrajalo je mjesecima dok su prikupljeni svi papiri potrebni za taj put. Tijekom tih mjeseci vratio se kući da bi pomagao ocu praviti sandale. Svaki bi dan odlazio do široke rijeke, noseći kožu da je opere i omekša u njenim vodama. Bio je blistav vruć dan. Muhamed je razmišljao pored rijeke, čekajući da ona obavi svoj posao, kad ugleda dva lika kako mu se približavaju poput fatamorgane. Njihovi su oblici plesali u vrelini zraka, tako da ih nije mogao prepoznati sve dok mu se nisu približili. Tada jasno ugleda smiješak Asifa i Imrana i potrči ih pozdraviti. Opet su trojica dječaka radila zajedno, tukući kožu i noseći je postolaru, Muhamedovu ocu. No sada su se nakon obavljena posla igrali. Igrajući se, razgovarali su. «Kako će izgledati tamo, u tom tvom vrlom novom svijetu?» pitao se Imran. «Imaju li tamo tepihe?» «Vidjet ću.» odgovori Muhamed. «Kako ćeš ići u školu kada oni ne govore naš jezik?», brinuo se Asif. «Naučit ću njihov jezik», odgovori Muhamed. «Ne bojiš li se ići na zapad, tamo gdje sunce umire svaki dan?» «Sunce se uvijek vraća ovamo na istok.» «No ti se nećeš vratiti. Zaboravit ćeš nas preko noći. Ostat ćeš prikovan za umirući dan.» «Vratit ću se sa suncem, ovamo na istok.» Asif i Imran ostadoše nekoliko dana sa svojim prijateljem. Tijekom dana bi radili, tijekom noći razgovarali. «Radionica se silno izmijenila otkad si otišao», reče Asif. «Nema više toliko djece i razboja. Danje svjetlo dopire unutra i više ne spavamo pod tepisima. Imamo stan i dobro jedemo. No najbolje od svega je to što više ne viđamo Pašu ni ljude sa štapovima.» Uz rijeku bijaše premalo vremena i previše vrućine da bi se dugo razgovaralo. Ujednom sva trojica ugledaše olujni oblak koji im se približavao iz smjera istočnih planina, poput velike crne ptice s tragovima crvene prašine na krilima. Lešinari se skupljahu u krvavo crvenim oblacima, leteći prema Muhamedovoj kući. Dječaci izvukoše kožu iz rijeke i potrčaše. Kad su se približili kući, naglo usporiše. Tamo su stajali ljudi sa štapovima i Paša. Dok su dječaci promatrali tu scenu, iz kuće izađe nepoznat čovjek, vrlo visok, i vrlo fino odjeven u bijeli brokat. Muhamedovi su ga roditelji pognuti slijedili. Čovjek pogleda Pašu koji se rastopi. Zatim pogleda u Muhameda i njegove prijatelje i reče mu: «Pođi sa mnom.» Muhamed ode u školu u Ameriku. Letio je u velikoj bijeloj ptici do New Yorka, gdje ga je čekala žena. Prošli su mjeseci dok je skupio sve potrebne papire za put. Kad je konačno stigao do školskog ulaza, na sebi je imao posve novu američku odjeću. Prvo je bio navukao hlače od čvrstog flanela s pojasom oko struka. Preko košulje i školske kravate bio je obukao tamno plavi blejzer s izvezenom zlatno-crvenom krijestom ptice feniks. Na glavu je stavio tvrdi slamnati šešir, poput onih iz Paname. Naposljetku, obuo je sportske cipele od tvrde bivolje kože koje su mu zatvarale nogu i žuljale ga. Žena, njegova pomajka, zadovoljno prouči njegov izgled. Zajedno uđoše kroz školsku kapiju. Žena mu nije dozvoljavala da hoda iza nje, a on njoj nije dozvoljavao da ga drži za ruku. Osluškivao je neobične zvukove koji su ga okruživali. Sličili su frktanju konja i trubljenju slonova. Prolazili su hladnim hodnicima kojima su odjekivali koraci i tako stigli do ravnateljeva ureda. Muhamed je stajao dok su žena i ravnatelj glasno razgovarali i slušao kako im se glasovi isprepliću, ponekad se dodirnuvši. Bila je to široka, drvom obložena prostorija sa staklenom vitrinom s nekoliko knjiga. Zavjese, mada nisu bile navučene, vidjelo se da su vezene i teške. Muhamed ih poželi pogledati izbliza i proučiti način na koji su satkane. Možda će ga ovdje naučiti kako da napravi tako bogat vez. No za njegov ukus bile su prešarene. Pogled mu zatim skrene na tepih ispod velikoga hrastovog radnoga stola. Bio je mek i raskošan, no potpuno bezbojan. U trenutku u kom se Muhamed šokirao nad tom činjenicom, otvore se vrata i u ured uđoše dvojica dječaka obučenih poput njega, smiješeći se. Svi su se smiješili. Ravnatelj se smiješio dok se rukovao s Muhamedom. Žena se također smiješila dok se rukovala s njim. Dječaci su se smiješili dok su mu pružali ruku, i zatim ga odveli natrag u hladan hodnik. Tako se i Muhamed nasmiješio. Bit će primjeran učenik. Najprije će proučiti čudne zvukove koji su ovim ljudima služili kao riječi. Zatim će proučiti brojeve u svim njihovim različitim kombinacijama i vječnoj ljepoti. Naposljetku će proučiti elemente svijeta u cijelom njegovom tijeku. Bit će znanstvenik, moguće liječnik - da bi razumio čudo ljudskog tijela, ili možda fizičar - da bi razumio čudo svemira. No još će trebati otkriti duh svijeta. Dva će mu dječaka pomoći. Najprije su mu pokazali spavaonice, koje su sve jednako izgledale - s krevetom, stolom, ormarom i bezbojnim tepihom. U Muhamedovoj sobi još su na zidovima stajali kričavi pop posteri koje je ostavio prethodni stanar. Zasramio se nacerenih lica i poza ljudi s postera i svrnuo pogled, sve dok nije ostao sam i mogao ih skinuti sa zida. Onda se najednom osjetio vrlo osamljen. Bio je ulovljen u stupicu, okružen praznim zidovima, sivilom i galamom. Oči mu nisu shvaćale ništa više od ušiju i plakao je vrelim suzama želeći se vratiti kući. Dječaci se vratiše smijući se, skinuše mu šešir s glave i dobacivahu se s njim kao s bumerangom koji se ne vraća. Na kraju sjednu do njega, svaki s jedne strane. Onaj s desna vrati mu šešir. «Wil-bur», reče, i ponovi: «Wil-bur». Glas mu je bio jak i dubok. Pokaže prstom na grlo i ponovi još jednom «Wil-bur», prebaci ruku preko Muhamedova ramena i izgovori drugu riječ, donekle poznatu. «Ha-a-md». Dječak s lijeve strane se pridruži. «Mha-a-m, mha-a-m» reče, pokazujući prstom na Muhamedov trbuh, pa onda na svoj. «O-tiss» reče i ponovi: «O-tiss». «Wilbur, Muhamed, Otis». Muhamed konačno prepozna svoje ime, i nauči imena svojih kolega. Wilbur i Otis naučili su ga svemu što su mogli. Uskoro glasovi koje su proizvodili nisu više zvučali čudno i pretvorili su se u riječi. Naučio je slušati i govoriti, čitati i pisati. Naučio je aktivno učestvovati na nastavi. Wilbur i Otis smatrali su da je došlo vrijeme da ga upoznaju s košarkom, i tako ga jedne večeri odvedoše na utakmicu. Muhamed nikada do tada nije čuo takvu buku. Napala ga je sa svih strana: bubnjevi i trube, vikanje i pjevanje, uz stalno udaranje, zujanje i pretapanje pokreta, kako su se tisuće ljudi probijale kroz tunele i koridore da bi stigli na svoj jarko osvijetljen cilj - veliku dvoranu, popločanu sjedalima koja su se uzdizala sve do ispod krova. A duboko dolje u sredini marširale su djevojke uvijajući se i vrteći, vrišteći i pišteći, ružičaste i sladunjave paradirale su scenom. Mikrofoni su treštali zajedno s bukom i parali mu uši dok u njima nije počelo zvonjeti. Reflektori su blještali i boli mu oči poput oštrih igala, sve dok ga nisu zapekle. «Što je ovo?» upita. «Sport», odgovori Wilbur. Muhamed nije uspio gledati igru. Vidio je samo talasanje gomile, koja se uzdizala pa padala, zajapurenih, potištenih, borbenih lica, uzbuđena, jedući i pijući. Čuo je samo urlanje gomile, njene nade i razočaranja, izazove i svađe, izljeve strasti. I iznad svega, poput hrapavog napjeva, škripao je mikrofon. Pogledao je u Wilburovo izobličeno lice, čuo je Otisove kričave vriskove i silno uzbuđenje. Pozlilo mu je. Zatvorio je oči i rukama pokrio uši kao vrata koja se zatvaraju da se ne bi čula galama. Pokušavao se sjetiti tržnice u svom kraju. I to je bilo bučno mjesto, no bilo je na otvorenom i glasovi su sličili glasovima ptica u pjevu. Sjetio se radionice, no ona je bila topla i tamna, ispunjena ritmičkim kloparanjem drvenih razboja, poput pulsirajućeg srca ili nježnog mrmora razgovora. Veliki urlik naraste svuda oko njega. Gomila ga je podigla na noge, otvorio je oči i našao se kako viče zajedno s Wilburom i Otisom i ostalim susjedima. Nije bilo riječi, samo krik u njegovu grlu; vikao je i vikao i vikao sve dok ga Wilbur nije dašćući povukao natrag na sjedalo. Sjedio je tresući se, jer mu je najednom postalo jako hladno. Otis ga zagrli. «Sjajna utakmica!» poviče, crven u licu, znojan, sijajući. Muhamed je šutio cijelim putem do škole. Kad je naposljetku ostao sam u sobi, dugo je u tišini sjedio na krevetu i na kraju odlučio da više nikada neće ići na utakmicu. Wilburu i Otisu bilo je teško razumjeti zašto ne želi ići tamo gdje će se osjećati dijelom gomile, no nisu odustajali od toga da ga i dalje upoznavaju s novim svijetom u kom se našao. Često bi ga odvlačili, smijući se, u jednu od njihovih spavaonica, i puštali mu najnoviji CD, čak ga pokušavajući naučiti plesati. No kad bi ih Muhamed zamolio da mu pokažu korake i pokrete, u nevjerici su odmahivali glavama. «Nema tu nikakvih koraka», reče Wilbur. «Samo se mičeš.» «Kako?» upita Muhamed. «Kao ja», reče Wilbur i skoči, zavrti se, zamaše rukama dok je CD nabijao ritam od zida do zida. Muhamed pokuša oponašati svaki skok i okret, no stalno je kasnio i zaboravljao zamahnuti rukama nakon okreta. Wilbur i Otis skoro su se onesvijestili od smijeha, popadavši po krevetima. «Ali što to znači?» upita Muhamed poražen. «Ne znači ništa» reče Wilbur. «Što bi trebalo značiti?» No vidjevši Muhamedovu zbunjenost, shvati da je vjerojatno htio pitati za značenje teksta pjesme, mada je pitao za značenje plesa. Promijeni CD i pusti neku rap stvar. «Dođi, naučit ću te.» I počne ispuštati riječi mržnje, neskladne i nemilozvučne, ton za tonom. «Ne», poviče Muhamed, «ne, ne!» Otrči do stroja i isključi ga. «Kako možete govoriti tako ružne stvari, i to o majci! Ja ne mogu ponavljati takve stvari! Ja ne mogu slušati takve stvari!» «Ali to ništa ne znači», reče Wilbur. Otis se složi. «To nije zbilja o tvojoj majci ili bilo čijoj majci. To ništa ne znači. To nije za pravo.» Wilbur i Otis su bili zbunjeni. Muhamed je bio zbunjen. Vratio se u svoju sobu. Škola je imala mentorski sustav, što znači da je svaki učenik bio dodijeljen jednom nastavniku koji će mu pomagati i voditi ga. Muhamed je uvijek bio vrlo tih kada bi se nalazio sa svojim mentorom. Nije u potpunosti shvaćao što se tražilo od njega i nadao se da će mu mentor to objasniti. No on je samo pitao ima li kakvih problema, ima li čega što ne razumije. Muhamed pomisli da će mu mentor možda objasniti besmislenu glazbu. «Zašto se deru umjesto da pjevaju?», upita. «Zašto izvikuju psovke koje bi posramile i devu, i onda kažu da to ne znači ništa? Ako ne znači ništa, zašto to onda govore?» «Ti to shvaćaš preozbiljno», reče mu mentor. «To je samo zabava, klinci se zabavljaju. Ne voliš li se i ti zabavljati?» «Volim», odgovori toplo Muhamed. «Volim se igrati sa svojim prijateljima, razgovarati s njima i šaliti se s njima. Ali ne vrijeđam ih. To bi značilo da ih ne poštujem. Ja želim poštovati svoje prijatelje, a ne mrziti ih.» «Ali ti ni ne bi upotrijebio takve riječi prema nekome tko ti nije prijatelj. Time upravo pokazuješ tko ti jest prijatelj. Tako iskazuješ svoje prijateljstvo, svoje ... poštovanje, ako hoćeš.» «Kako da onda iskažem mržnju prema svom neprijatelju, ako tako iskazujem prijateljstvo?» «Muhamed», reče mu mentor, «nadam se da ovdje nemaš neprijatelja. Nisi li sretan? Imaš li curu?» Muhamed se naglo ukoči. «Ja ću se oženiti kad se vratim svojoj kući.» Rekao je to tihim glasom, šokiran mentorovom nametljivošću. «Muhamed», reče mu mentor. «Ja sam ovdje u poziciji tvog oca, ili bolje prijatelja, prijatelja koji ima nešto više životnog iskustva od tebe.» Ustane i naglo se približivši Muhamedu, zagrli ga. Muhamed se ukoči još više. «Znam da dolaziš iz druge kulture, no uskoro ćeš se navići na našu. Svatko ima problema sa svojom spolnošću u pubertetu. To je normalno. Ne moraš se toga stidjeti. Meni možeš sve reći. Želim biti tvoj brat.» Muhamed ustane i oslobodi se mentorovog zagrljaja. «Mislim da imate dobre namjere, ali ja
već imam oca, a moja su braća mlađa od mene.»
Muhamed izađe iz mentorove sobe što je brže mogao i vrati se u svoju.
Bio je uznemiren rezultatom svog pokušaja, no ništa manje nije pokušavao
shvatiti što se to dogodilo tijekom sad već mnogih dana koje je proveo u
Americi. Ni Wilbur ni Otis nisu ga posjetili otkako je zakazao u učenju
plesa. Pitao se nije li ih čime uvrijedio. «Bok», reče Wilbur. «Gdje si ti? Mučim se s matišom. Jel ti znaš što ovo dovraga znači?» Dobaci Muhamedu papir, a ovaj shvati zadatak na prvi pogled. «To je kemija», reče. «Da, znam da je kemija. Ali čim se mora računat, meni je to matiša.» «Sve što trebaš zapamtiti je da se težini krutine doda težina vode da bi se dobila težina otopine», objasni Muhamed. «Tvoj izračun je pogrešan jer si uvrstio oznaku za vodu tamo gdje treba stajati oznaka za otopinu.» «O točno, kužim! Thanks, super si!» Wilbur se naceri. «I tak mi je dosta matematike za danas.» Ispruži se na krevetu. «Sjedaj, kam ideš? Kak si?» «Dobro», odgovori Muhamed. «Gdje je Otis?» «Zaboravi ga», reče Wilbur prijezirno. «Našo si je curu. Ponovno ćemo ga vidjeti kad prekinu.» «O», odgovori Muhamed malo zbunjeno. Onda nastade stanka u kojoj ni jedan od njih ne reče ništa. Muhamed razbije tišinu. «Razmišljao sam o svom domu.» započne. «Da? Kak je tam?» upita Wilbur. «Vruće, jako vruće. U ovo doba godine je tijekom dana toliko vruće da ne možeš raditi ništa. Kad sam u domu svog oca, svako jutro hodam tri milje do rijeke da bih namakao kože u tekućoj vodi. Moram to učiniti prije nego što se sunce digne visoko, jer po najvećoj vrućini ne može se ni hodati. Onda čekam da sunce počne silaziti i vratim se kući. Dok čekam, pletem konop. Ako su prijatelji sa mnom, razgovaramo i igramo se u sjeni visokih stabala. Kad zrak miruje, stabla šire opojan miris. To je za mene sreća.» «Nek ti starci pošalju fotku da nam pokažeš to mjesto», reče Wilbur. «Kako možeš fotografirati miris?» začudi se Muhamed. «I odakle mojim roditeljima foto-aparat?» «Smiješan si ti lik», reče Wilbur, nehajno ga zagrlivši. Muhamed pomisli da bi možda mogao uzvratiti, pa stavi svoju ruku oko Wilburova ramena. Wilbur se smrzne i skoči na noge. «Bolje da sad ideš. Moram završiti zadaću iz matiše.» Muhamed se povuče u svoju sobu potpuno smeten. Svi su prema njemu bili ljubazni i pomagali mu, ali su istodobno bili distancirani. Njihova je ljubaznost bila iluzija. Kad im se pokušao približiti, uzmakli bi. Prostor između njega i njih činio se poput strašnog ponora - mračan, prazan, hladan. Zamišljao ih je kao lutke na nevidljivom koncu s ukočenim, voštanim izrazima lica, nespretnih pokreta poput onih u mehaničkih igračaka koje je viđao u izlozima. Mora se vratiti kući. Ovdje je sve bilo tako ispremiješano. Nije znao tko mu je prijatelj, a tko nastavnik; tko je muškarac, a tko žena; tko je star, a tko mlad. Svi su se ponašali jednako, nosili istu odjeću. Činilo se da nema uzorka ni svrhe u njihovim životima. Njihove riječi i djela činila su se poput boja koje su nosili na sebi, nehajno složenih i u neskladu sa sivim betonom uokolo. Jer čitavo svoje djetinjstvo Muhamed je bio profesionalni tkalac; boje su bile njegov medij. Kod kuće, zemlja je bila crvena i ljudi su bili smireni poput njega i za svakog se znalo kamo pripada: ovaj je bio trgovac, ovaj prodavač mirisa, ovaj vuče rikšu, prosjak. A ovdje je vladao kaos. Mora se vratiti kući. No još nije mogao ići kući. S vremenom je naučio kako da se isključi iz buke koja je probijala uši, električnih zvukova koji su udarali po susjednim sobama, i koncentrira na učenje. Naučio je kako da ne bude zbunjen ponašanjem ljudi oko sebe, i kako da on druge ne zbunjuje svojim ponašanjem. Činilo se da se tajne svemira odmotavaju u obliku elegantnih formula, prevedene u tri ili čak četiri dimenzije. Bilo je to kao da cvijet otvara svoje latice samo za njega. I s vremenom, njegovo neobično, blago, gentlemansko ponašanje počelo je utjecati na druge dok je, stranac, hodao među njima, slijedeći svoj vlastiti put, put koji je naučio od svojih roditelja. Jednako za učenike i nastavnike, on je bio egzotična pojava, karikatura formalnosti s onim svojim odijevanjem i ponašanjem. No kada bi s njim razgovarali, uhvatili bi se kako oponašaju njegov način govora i pokrete. Ponekad su čak posuđivali neki vid njegovog ophođenja; nosili službenu školsku uniformu umjesto da se trude biti što nehajniji, ili se uljudnije obraćali jedni drugima. No uvijek su to, osim u njegovoj prisutnosti, izvodili svjesno. No s vremenom je, jednako tako, njihovo ponašanje počelo utjecati na njega. Jednoga dana u blagovaonici odluči kušati sendvič s račićima. Nikad prije toga nije bio probao morske plodove jer se njegov roditeljski dom nalazio daleko od mora. Gotovo odmah mu je pozlilo. Otrčao je od stola prema izlazu što je brže mogao. Wilbur je pošao za njim, van iz blagovaonice i do njegove sobe, prostora njegove privatnosti. «Jel ti dobro? Jesi OK?» upita ga. «Ok sam», odgovori Muhamed. «Ali mi nije dobro. Samo bih htio biti sam.» Wilbur odmah shvati njegovu potrebu za samoćom i ostavi ga, bez ljutnje. No Muhamed shvati da je upravo prijatelja potjerao od sebe i da je to znak da je doista došlo vrijeme da se vrati kući. Bio je primjeran učenik. Najprije je proučio čudne zvukove koji su ovim ljudima služili kao riječi. Zatim je proučio brojeve u svim njihovim različitim kombinacijama i vječnoj ljepoti. Naposljetku je proučio elemente svijeta u cijelom njegovom tijeku. No shvatio je da tek treba otkriti duh svijeta. Bilo je vrijeme za povratak kući. Žena, njegova pomajka, bila je izvan sebe kad je čula da je želi napustiti i prekinuti školovanje. Tijekom boravka u školi rijetko ju je viđao, no ona ga je smatrala svojim štićenikom i očekivala je da nastavi školovanje na koledžu. Pokušala ga je nagovoriti da ostane, no on bijaše odlučan. «Vrijeme je», reče, «da se ženim. Ako budem dulje čekao, moje svadbeno ruho mi više neće pristajati.» Muhamedu bijaše petnaest godina. Žena, njegova pomajka, obaspe ga darovima, no on sa sobom - na povratku roditeljskoj kući - ponese samo jednu stvar: lijepi novi bicikl. Bio je crven poput vatre, poput tla njegove domovine, poput predivnih stepskih konja. Kad bi zakočio, zamišljao je da zauzdava svog konja; kad bi se uspravio na stražnjem kotaču, napinjao se za galop u divljinu, - da spasi kraljevnu, ili krene u juriš. Na svom crvenom konju, Muhamed je mogao preletjeti preko svake zapreke, prestići vjetar, doprijeti do sva četiri kraja svijeta. Sjever, jug, istok, zapad, kojim smjerom da krene? Zavrti se, i tada odzvoni hitac. Vrtio se i vrtio, kada odjeknu hitac. Okolo naokolo vrtio se, padajući, dok je odzvanjao hitac, i njegova krv, crvena poput njegovog konja, prolila se po tlu, crvena po tlu. I ljudi sa štapovima i čovjek sa štapom koji je pušio, skupiše se poput lešinara oko njega. I crveno se sunce gasilo kako je on padao. Približavao se olujni oblak iz smjera istočnih planina, poput velike crne ptice s tragovima crvene prašine na krilima. Krvavo crveni oblaci, puni do izlijevanja, stigoše do mjesta na kome je ležao Muhamed. Majka mu se polagano približavala, praćena njegovom sestrom i djevojkom koja mu je trebala postati ženom. Paša i njegovi ljudi razmaknuše se, poput Crvenog mora koje se razdvaja, da joj naprave mjesta. Majka pogleda sina koji je ležao na tlu, i njena se tužaljka podigne prema nebesima. Njen glas podigao se visoko; pulsirajući, ritmički vapaj gubitka i odricanja. U početku je pjevala sama, dok je pjevala o Muhamedovu dječaštvu. Njegova sestra joj se pridruži, da bi opjevala njegovo bratstvo. Njegova nevjesta uzvrati, tiho, najtiše, pjevajući o njegovom propuštenom očinstvu. Upućujući jedna na drugu, one naricahu dok nebo nije sućutno zasuzilo. Olujni se oblak otvori da bi potopio zemlju i Crveno se more zatvori nad Pašom i ljudima sa štapovima. «Bicikli su za djecu», reče glas. «Moraš se ostaviti djetinjarija.» «To je više od bicikla za mene. To mi je prijatelj. To je moja sloboda.» Kad se probudio, bicikla više nije bilo,
no činilo se da mu to ne smeta. Hodao je kroz tunel zasljepljujuće
bijele svjetlosti, ali oči mu ne bijahu zaslijepljene. Bile su otvorene
i jasno su vidjele kako se No nije imao potrebu za jelom, pa nastavi hodati dalje, dalje od banketa i gostiju. Hodao je i hodao, sve dok nije došao do mjesta na kom su tri žene sjedile za jednim razbojem i tkale. Njihova je odjeća bila jednostavna i neodređena, tamno plava tkanina osvijetljena točkicama svjetla koje ga je tom prizoru i privuklo. Sve su žene istovremeno bile jednake, a opet nekako različite, kao da su bile tri sestre, ili majka, žena i kći. Njihov je razboj stajao uspravno na crvenoj zemlji. Niti osnove visile su s neba i spuštale se prema crvenoj zemlji, na svakoj uteg, tako da je tkanje slike počinjalo od vrha. Žene su u vuni i svili tkale priču o dječaku. Stigle su do dna i upravo tkale njegov dolazak u ograđeni vrt. I on sjede s njima. Svaka je imala mnoga klupka čvrsto namotane vune u boji. Jedna uze zlatno klupko i štap. Vješto poče uplitati vunu provlačeći je između niti potke i oko štapa. Kad je završila, prođe nožem uzduž. Petljice se oslobode. Tri žene zajedno načiniše uzlove oko svake niti duž razboja. Sa svakom niti svijenom u omčicu i zauzlanom, žene jedna po jedna skliznuše sa sjedala i pomaknuše se svaka na po jednu stranu razboja. Prva žena stade na desnu stranu tkanja, druga na lijevu. Zajedno počeše podizati utege pričvršćene za niti osnove, jedan po jedan, izmjenično, da bi napravile prolaz za treću ženu. Prolazeći prije nje, podižući niti u valovima poput dijeljenja Crvenog mora, napraviše prolaz za svoju družicu. Ona se sagne pred njima, podigne bijelog leptira načinjenog od niti koja je visila s tkanja i, i dalje sagnuta, povuče ga za sobom kroz tunel koji su joj pripravile. Kako je prolazila, niti pjevahu poput struna harfe, a prolaz se zatvori za njom zadržavajući njenu nit. I tako je, poput paučine, leptir zadržavao raznobojne čvoriće dječakova života na okupu. Tri žene Sjede Za jednim razbojem Tkaju svoje boje Sudbinom spletene Pored njih dječak Njegov život uobličuje se Dok promatra
|
|
