|
|
TKALCI TEPIHA
Scene 1 - 5 LIKOVI: Tkalja 1 Tkalja 2 Tkalja 3 Muhamed (Muhamedov) Otac/Ravnatelj/Mentor (Muhamedova) Majka/Žena-pomajka Paša Asif/Otis Imran/Wilbur 1. Govor
Tkalja praćen je zvukovima harfe. TKALJA 1: Dok šećemo obalama južnih mora, ljudi se dive našoj ljepoti. TKALJA 2: Govore: kakve prekrasne tri žene. TKALJA 3: Jedna ljepša od druge. TKALJA 1: Na istoku nas nazivaju tkaljama, i dive se našem tkalačkom umijeću. TKALJA 2: Govore: kakve prekrasne tkanine. TKALJA 3: Jedna ljepša od druge. TKALJA 1: Na zapadu nas, pak, ljudi nazivaju vilama suđenicama, jer znamo istkati...ovaj, ispričati različite sudbine. TKALJA 2: Kažu: pričajte nam jednu prekrasnu priču. TKALJA 3: A sjever? Kako nas nazivaju na sjeveru? TKALJA 1: Već nekako. Pustimo sada nazivlje, sestre i prijateljice moje, i poslušajmo kako tamo dolje jedna majka neutješno plače. MAJKA /plače/: Uginula je i krava od ove suše, mužu. Nije nam ostalo više ništa što bismo mogli prodati. OTAC: Morat ćemo prodati svoje najstarije dijete, ženo. MAJKA /tiho, kroz plač/: Ne, ne moga Muhameda. Ne radost srca našega. OTAC: Nemoj misliti da i meni nije teško. Srce se i meni kida. Ali moramo. Za sol, za hranu, za odjeću. Tu su i druga djeca. Hoćeš da ona umru od gladi? Prestani plakati, ženo. U gradu će se Muhamed naučiti dobro trgovati. Jednog će se dana vratiti, možda, kao bogat čovjek i podići nas iz bijede. MAJKA: Obucimo mu onda barem njegovu najbolju odjeću, njegovo svadbeno ruho. OTAC: Ono koje smo stavili na stranu kada se rodio? MAJKA: Da, mužu. Jadna li sam! Hoće li ove nesretne oči ikada gledati sinove ženidbe? OTAC: Dođi, sine! Muhamed! MUHAMED: Evo me, oče. Kud idemo, oče? /harfa/ TKALJA 2: I tako roditelji odvedoše dječaka Muhameda do široke rijeke. Skinuli su s njega radno odijelo i polagano ga oprali u nemirnim vodama. TKALJA 3: Sunce ga je osušilo. TKALJA 1: Njegov dotadašnji život bijaše ispran, ostavljen rijeci. TKALJA 2: Dok su mu oblačili svadbeno odijelo, spuštao se sumrak. MAJKA: Najprije gamaše, tako, do struka. MUHAMED: Zelene su poput trave! MUHAMED: Dugačak mi je sve do koljena! MAJKA: Gledaj kako se duž obruba dvorci
pretapaju jedan u drugi! OTAC: I još kruna...na glavu. MAJKA: Ne izgleda li poput tornjića na dvorcu? MUHAMED: Sve je tako lijepo, ali...tako kruto. MAJKA: Eh, da je još košulja! OTAC: Eh, da su sandale... /harfa/ TKALJA 1: Muhamed se svim silama naprezao da ostane miran i ne uzvrpolji se na krut dodir brokata. TKALJA 2: Roditelji ga gledaše ponosno. I žalosno. TKALJA 3: Siromašni kako su bili, radije su gladovali nego prodali njegovo svadbeno ruho. TKALJA 2: Žena je za Muhameda bila odabrana čim se rodio i imao se s njom uzeti kada navrši deset godina. TKALJA 1: No tada mu bijaše samo pet. /harfa/ 2. TKALJA 3: Sunce je zalazilo dok su napuštali selo. Uskoro se spusti noć. Hodali su polako po mirnoj pečenoj zemlji. Mjesec i zvijezde obasjavali su im put. Hodali su kroz noć, roditelji i dijete. TKALJA 1: Kad im se učinilo da je dijete pospano, zastadoše. Nakon što se razbudi, nastavili su hodati. TKALJA 2: Tako su se nekoliko puta zaustavljali i čekali da ga mine san. TKALJA 3: Sunce se još ne bijaše u potpunosti razbudilo kada stigoše do željezničke pruge. TKALJA 1: Sa svjetlošću koja je zorila za njihovim leđima, slijedili su prugu do vodotornja i tamo čekahu...u tišini. /približava
se tutnjava vlaka po pruzi, ritmički, sve dok ne zaškripe kočnice;
zatim opet nastane tišina/ MUHAMED: Gledajte onog velikog, debelog čovjeka sa štapom! Gleda oko sebe kao da nekoga traži. PAŠA: Hej, tamo! Jel to taj dječak? OTAC: Da, to je dječak. Naš sin. MAJKA: Muhamed. PAŠA: Ja sam Paša. Tu je novac. Gurnite ga
malo, da se popne. Visoke rade te stepenice na vlakovima. Ajdete, zbogom. /vlak zazviždi, zastenje i ritmički
krene dalje, zvuk se izgubi u daljini; harfa/ TKALJA 1: Muhamedovi se roditelji polako vratiše u svoje selo. TKALJA 2: U gradu, Muhamed je morao trčati da bi stizao debelog čovjeka obučenog u svilu koji se vozio u rikši, a štap je ležao pored njega. TKALJA 3: Uske prljave ulice bile su zakrčene ljudima koji su se cjenkali trgovačkom robom i dovikivali. TKALJA 1: Srećom, nije više nosio svoju svadbenu odjeću. TKALJA 2: Jer ju je muškarac, Paša, strgnuo s njega prije no što će sići s vlaka. Svečanu je odjeću uzeo sebi, a njemu je dao radnu. TKALJA 3: Tako je Muhamed sada mogao lakše trčati, nesputano. TKALJA 1: Sve dok se naposljetku rikša nije zaustavila ispred dućana s tepisima. /zvuci ulice; zadihani dječak/ PAŠA: Ulazi zamnom. Ajde, brže! /opet se čuje kloparanje, ali ne vlaka nego tkalačkih stanova; Paša kucne tri puta štapom o pod i strojevi se zaustave/ Dođi, ti! /kašlje/
Zagušljivo vam je tu. Mračno, brate! Pripali malo jače te uljanice!
/ Ti! Ovamo! /udari tri puta štapom o pod i strojevi
zakloparaju ponovo; harfa/ TKALJA 1: Muhamed nikada prije nije vidio tkalački stan. Za svakim stanom, ili razbojem, sjedilo je dvoje-troje djece, dok su muškarci sa štapovima kružili po prostoriji. TKALJA 2: Srećom, i oni su bili jednako mršavi kao i dječaci, inače se ne bi uspjeli provlačiti između razboja. Muškarci tako provuku Muhameda do jednog od razboja koji bijaše veći od većine u prostoriji, a za kojim su radila samo dvojica dječaka. TKALJA 3: Shvatio je da im se treba pridružiti, te sjedne na klupu pored njih. Oni započnu s nijemom podukom. TKALJA 1: Za vratilo razboja bilo je pričvršćeno mnoštvo niti, tako mnogo niti da se Muhamedu činilo da je to raširen komad bijele tkanine. TKALJA 2: No kada je stariji dječak prstima prešao preko te tkanine, pojaviše se crne pruge. Muhamed ponovi njegov pokret. Bilo je to kao da prstima prelazi preko struna harfe. TKALJA 3: Muhamed je bio vidio harfu. Čovjek s harfom jednom je posjetio njegovo selo, čak je dopustio Muhamedu da prstima prebire po glazbalu i stvara te trepereće, žuboreće zvukove koji su tekli jedan za drugim i koje nikada neće zaboraviti. No ove strune nisu prizvodile nikakav zvuk. TKALJA 1: Stariji mu dječak dade znak da se odmakne od struna, dok drugi dječak zaroni pod njih. TKALJA 2: Odjednom, uz glasan štropot, strune se razdvojiše. Jedne se uzdignu, druge se spuste, ostavljajući među sobom tunel. TKALJA 3: Drveni čun, jednom niti pričvšćen za tkaninu, jedrio je kroz taj klanac. TKALJA 1: Štropot se ponovi, niti se ponovo razdvoje i čun zaplovi natrag. Mlađi dječak izroni i zauzme svoje mjesto na klupi. TKALJA 2: Dječaci zajedno nastaviše zabijati novu nit u već otkan tepih. Udarali su snažno, dugačkim nazubljenim štapom koji je izgledao poput ogromnog češlja. TKALJA 3: Muhamed im se, shvaćajući, pridružio. Tada mu pokazaše kako da plete uzlove oko niti. TKALJA 1: Dadoše mu klupko plave, čvrsto namotane vune. Mlađi dječak uze klupko crvene vune i štap. Vješto uplete vunu oko dvije niti tkanine pa oko štapa, pa zatim oko slijedeće dvije niti pa oko štapa. TKALJA 2: Kada je procijenio da je načinio dovoljno uzlova, izvuče štap ostavljajući petljice vune da strše. Vrati štap do petljica i uz njega prođe nožem. Petljice se oslobode i on pobjedonosno digne štap u zrak. TKALJA 3: Stariji dječak tada povede Muhamedove prste kako da načine petljice oko štapa, presijeku ih i oslobode štap. Sada su sva tri dječaka zajedno mogli praviti šarene čvoriće okolo svake niti na razboju. Muhamed je naučio kako se prave šare u boji na tepisima. TKALJA 1: Kad bi napravili sve uzlove oko niti, mlađi bi dječak nestajao pod njima. Niti bi zaštropotale, i među njima bi se otvorio tunel. TKALJA 2: Ovaj put, stariji je dječak poveo Muhameda do desne strane stroja, do jednog kraja tunela. On sam vratio se na suprotnu stranu, uzeo čun i dobacio ga na drugu stranu Muhamedu. TKALJA 3: Čun je pao na pod, i dječaci su se smijali uživajući u Muhamedovoj zbunjenosti. No odmah se sjetiše da to što rade nije igra, jer je njihov smijeh privukao pažnju čovjeka sa štapom mnogo većim od onog kojim su pravili uzlove. TKALJA 1: Prije nego što će čovjek sa štapom stići do njih, Muhamed podigne čun, niti nanovo zaštropoću praveći novi tunel i on baci čun niz njega. Naučio je tkati. 3. ASIF: Ja sam Asif. MUHAMED: Muhamed. IMRAN: Ja sam Imran. MUHAMED: Muhamed. ASIF: Sad ćeš ovako i ljeti i zimi. Napravit ćemo mi zajedno mnoge tepihe. IMRAN: Ispod tepiha i spavamo. ASIF: Srećom da nas tako slabo hrane pa ne narastemo veliki. Jer što bi nam se dogodilo da narastemo tako veliki pa da ne možemo tkati? /harfa/ TKALJA 1: Muhamed je o tim riječima razmišljao danima. Stalno je bio gladan, i znao je da su njegovi prijatelji također. Mislio je da je jesti možda čak važnije nego tkati. TKALJA 2: Slijedeći put kad je čovjek sa štapom došao u podne pokupiti zdjelice za rižu, Muhamed je bio spreman. Držao je zdjelicu i tražio još. TKALJA 3: Čovjek nije mogao vjerovati svojim očima. MUHAMED: Želio bih još malo riže. /tišina/ TKALJA 1: Muškarci su bili šokirani, a djeca prestrašena. TKALJA 2: Ubrzo se muškarci skupiše oko Muhameda, a dječaci odstupiše. TKALJA 3: Zrak je bio gust od disanja, znojenja i straha. ASIF /tiho/: Okružiše ga. Sad će ga tuć. IMRAN /tiho/: Dvojica ga digoše. /čuju se udarci/ Ne smijem gledati. ASIF: Tuku ga štapovima po stražnjoj strani nogu. IMRAN: Kad će im više bit dosta? /udaranje prestane i čuje se smijeh muškaraca/ ASIF: Možeš otvoriti oči. Ostavili su ga ležati na podu. IMRAN: Idemo ga podić. ASIF: Nastavi s poslom, budalo. Kao i svi ostali. Poslije ćemo. /stroj zaklopara/ IMRAN: Nije ispustio ni glasa. ASIF: Ni sad ne stenje. IMRAN: Eno, digo se sam. Prilazi. /harfa/ TKALJA 1: Asif i Imran mu pomogoše tako što su sav teret posla preuzeli do kraja dana na sebe. TKALJA 2: Slijedeći dan, kad je čovjek sa štapom i podsmijehom na licu došao u podne pokupiti zdjelice za rižu, Muhamed je bio spreman. TKALJA 3: Držao je svoju zdjelicu tražeći još. MUHAMED: Želio bih još malo riže. TKALJA 1: Opet su ga prebili, još okrutnije nego prethodni put, no pazeći da ne odu predaleko. Jednom kad su dotukli dječaka, to nije završilo dobro po njih. TKALJA 2: Bilo je lakše naći muškarce koji će tući dječake nego dobre tkalce. TKALJA 3: Asif i Imran opet su mu pomogli. Nisu razgovarali o tome što se dogodilo dan prije. Bili su previše šokirani. No kada je Muhamed ponovno zatražio još, znajući što ga čeka, počeli su se ponositi njime. TKALJA 2: I taj im ponos ulije hrabrosti. TKALJA 1: Slijedeći dan, kad je čovjek sa štapom i brigom na licu došao u podne pokupiti zdjelice za rižu, Muhamed je opet bio spreman. Držao je zdjelicu tražeći još. MUHAMED: Želio bih još malo riže. TKALJA 3: Čovjek se osvrne tražeći podršku, no podršku dobi Muhamed. TKALJA 2: Ovog puta su i stariji dječaci bili spremni. Najprije Asif, zatim Imran, a za njima, polako, svi ostali dječaci iz prostorije pomaknuše se i bez glasa okružiše Muhameda da bi ga zaštitili. TKALJA 1: Ljudi sa štapovima kao da su očekivali takav prkos. Nanjušili su raspoloženje većine, koja je sada bila složna. TKALJA 2: Do jučer dječaci bijahu samo djeca, svaki za sebe sa svojim strahom, danas pripadahu jedan drugome. Ljudi sa štapovima nisu se usudili pomaknuti. TKALJA 3: Naposljetku, jedan se muškarac iskrade iz prostorije. Dječaci su primijetili njegov izlazak, no nisu se bojali. Jednostavno su čekali. PAŠA /najprije se čuje kuckanje štapa i disanje, zatim najednom bučan smijeh/: Dakle, vi želite još, je li tako? A zašto i ne bi!? Ti! Riža!! Što čekaš, majmune? Donesi još riže dečkima, rekao sam! Prolaz! TKALJA 2: I štapom si praveći prolaz do izlaza kroz okupljene iznenađene muškarce, Paša izađe iz radionice. TKALJA 3: Taj dan su djeca dobila više hrane, i tako svaki idući dan. 4. TKALJA 1: Muhamed navrši deset godina, dob za ženidbu. MUHAMED: Molim vas, donesite mi moje svadbeno odijelo. TKALJA 1: Nadglednici su ga uvažavali više nego prije. TKALJA 2: Postao je priznati vođa dječaka, mada se on ni njegovo ponašanje nisu promijenili. TKALJA 3: Svejedno, čovjek je zamolbu
smatrao besmislenom. /u pozadini se čuje glasan muški smijeh/ MUHAMED: Molim vas, donesite mi moje svadbeno odijelo. TKALJA 3: Ovaj put čovjek se nije nasmijao, već je podigao svoj štap i viknuo na dječaka. TKALJA 2: No u trenutku se bez riječi oko njega okupiše dječaci, spremni da ga zaštite. TKALJA 1: Čovjek ih redom pogleda, ne usuđujući se predugo gledati u bilo koga od njih. Ljut, sluteći nevolju i prestrašen, povuče se. No vrati se bez odijela. Slijedeći dan... MUHAMED: Molim vas, donesite mi moje svadbeno odijelo. TKALJA 1: Čovjek je bio spreman. Reče Muhamedu da robovima nije dopušteno ženiti se... TKALJA 2:... da prestane trošiti dragocjeno vrijeme i strpljenje... TKALJA 3: ...i neka nastavi s poslom. Ne posluša li, posljedice će biti strašne... TKALJA 2:. ..kako po njega... TKALJA 1:. ..tako i po druge dječake. MUHAMED: Ja nisam rob. Nitko me ne posjeduje. Nitko me i ne može posjedovati. Ako je moja želja da se oženim, kao što je bila i želja mojih roditelja, nitko mi to nema pravo uskratiti. Ja ću ispoštovati želje svojih roditelja. TKALJA 3: Dječaci se primaknuše na svoja mjesta i zavlada duboka tišina. TKALJA 2: Nadglednici, ružni i prijeteći, okruže grupu dječaka. TKALJA 1: Zrak je bio nabijen njihovim strahom, strahom onih koji loše postupaju. /žamor, vreva glasova, jedan ženski i više
muških/ IMRAN: Gle, dolazi gazda s nekom ženom. Kakva čudna žena! Ima nos poput konja! ASIF: Mora da je opasna. Gazda se sav preznojio pred njom. Stupa kao vojskovođa. IMRAN: Ne znaš govori li ili frkće. ASIF: Ššš, tiho! PAŠA: Neoprostivo, neoprostivo je ometati posao! /kucka štapom/ In-to-le-rable! IMRAN /tiho/: Gleda u Muhameda. Što će sad biti? ASIF: Ššš! PAŠA: Vrlo žao, moj dobri prijatelj. Vrlo žao! Very sorry! MUHAMED: Biste li bili tako dobri da mi donesete moje svadbeno ruho? Navršio sam dob u kojoj su moji roditelji željeli da se oženim./tišina/ ŽENA: What did he say? Što rekao? Što on rekao? PAŠA /ispod glasa/: Donesite ga. /zaurla/ Donesite odijelo! Idemo! Idemo van, dosta je. Let's go! ŽENA: No, no, wait! Ja čekati! IMRAN: Gle, donijeli su mu odijelo! ASIF: Bravo, Muhamed! Ova će ga gledati i kako se oblači. IMRAN: Vidi kakve gamaše Muhamed ima! Zelene ko trava. ASIF: Zlatom izvezene! IMRAN: Ima i kaputić. ASIF: Dvorcima izvezen. IMRAN: Dvorcima? Zar to nisu slonovi? ASIF: Tiho, kakvi slonovi! Gle, stavlja si i krunu na glavu! IMRAN: Kakvu krunu! To ti je toranj na tvojim dvorcima! ASIF: Šuti, tikvane! ŽENA: Ja želi znati što se događa! What is happening? Mmmm, fine. So fine. Fini materijal. MUHAMED: Ženim se. Recite joj. Recite joj. PAŠA: For marriage. Wife. ŽENA: Nooo, too young! Premlad! On mlad! PAŠA /kroz zube/: Ona misli da si premlad za ženidbu. Želi da pođeš s njom, da ideš u školu prije nego što ćeš se oženiti. /harfa/ TKALJA 2: Muhamed je čuo za škole po gradovima. TKALJA 1: Volio bi on ići u školu. No prvo je trebao ispoštovati želju svojih roditelja. TKALJA 3: Žena ga je pokušala nagovoriti da pođe s njom, no on je bio odlučan. TKALJA 1: I tako je ostala čekati izvan sela dok je Muhamed u svom svadbenom ruhu otišao do kuće svojih roditelja. TKALJA 2: Sunce je zalazilo kad se vratio, obučen u radno odijelo i prsluk. MUHAMED: Moji se roditelji raduju što ćete me odvesti u školu. Oženit ću se kad se vratim. ŽENA: Onda se popni u veliki bijeli auto! Dobro? OK? MUHAMED: OK. Au-to trubi kao slon! ŽENA: Yes, slon. Što biti slon? /smiju se/ Aha, slon! Elefant! A sad idemo u velika bijela ptica! Fly, fly away! Letjeti, uuu... MUHAMED: Letjeti! 5. /harfa/ TKALJA 3: Muhamed je trebao poći u školu u Ameriku. TKALJA 1: Letjeti u velikoj bijeloj ptici do New Yorka, gdje će ga dočekati žena. TKALJA 2: No potrajalo je mjesecima dok su prikupljeni svi papiri potrebni za taj put. TKALJA 1: Tijekom tih mjeseci vratio se kući da bi pomagao ocu praviti sandale. TKALJA 3: Svaki bi dan odlazio do široke rijeke, noseći kožu da je opere i omekša u njenim vodama. TKALJA 2: I tako jedan dan... TKALJA 1: blistav vruć dan... TKALJA 3: Muhamed je razmišljao pored rijeke, čekajući da ona obavi svoj posao, kad ugleda dva lika kako mu se približavaju poput fatamorgane. MUHAMED: Je li ovo fatamorgana ili... Hej! Prepoznajem taj smiješak! Asif! ASIF: Muhamed! MUHAMED: Imran! Prijatelji! IMRAN: Muhamed! MUHAMED: Prijatelji! Tako sam sretan! Opet ćemo raditi zajedno! ASIF: Raditi? MUHAMED: Da! Tući ćemo kožu za moga oca. On je postolar. Ali ovdje se poslije posla možemo igrati, pričati, raditi što hoćemo! Ne kao kod Paše! ASIF: I? Dokle misliš da to može potrajati? Pa zar ti ne odlaziš u taj...vrli novi svijet? MUHAMED: Možda. Ne zna se to još sigurno. A ocu je krenulo. Bit će dobro i ovdje. IMRAN: Jesi li razmišljao...kako će izgledati tamo, u tom novom svijetu? Ne bojiš li se? Ah, pitam gluposti! Ti se ničega ne bojiš. Imaju li tamo tepihe? MUHAMED: Vidjet ću. ASIF: A kako ćeš ići u školu kada oni ne govore naš jezik? MUHAMED: Naučit ću njihov jezik. ASIF: Ne bojiš li se ići na zapad, tamo gdje sunce umire svaki dan? MUHAMED: Sunce se uvijek vraća ovamo, na istok. ASIF: No ti se nećeš vratiti. Zaboravit ćeš nas preko noći. Ostat ćeš prikovan za umirući dan. MUHAMED: Vratit ću se sa suncem, ovamo na istok. ASIF: Dao Bog. IMRAN: Radionica se silno izmijenila otkad si otišao. Nema više toliko dječaka i razboja. Danje svjetlo dopire unutra i više ne spavamo pod tepisima. Imamo stan i dobro jedemo. No najbolje od svega je to što više ne viđamo Pašu ni ljude sa štapovima. /harfa/ TKALJA 1: Uz rijeku bijaše premalo vremena i previše vrućine da bi se dugo razgovaralo. TKALJA 2: Ujednom sva trojica ugledaše olujni oblak koji im se približavao iz smjera istočnih planina, poput velike crne ptice s tragovima crvene prašine na krilima. TKALJA 3: Lešinari se skupljahu u krvavo crvenim oblacima, leteći prema Muhamedovoj kući. TKALJA 1: Dječaci izvukoše kožu iz rijeke i potrčaše prema kući. Kad su se približili, naglo usporiše. Tamo su stajali ljudi sa štapovima i Paša. TKALJA 2: S njima je bio i jedan nepoznat čovjek, vrlo visok, i vrlo fino odjeven. Muhamedovi su roditelji pognuto stajali pored njega. TKALJA 3: Čovjek pogleda Pašu, koji se rastopi. Zatim pogleda Muhameda i njegove prijatelje i pozove Muhameda da pođe s njim. TKALJA 2: Muhamed ode u školu u Ameriku. TKALJA 1: Letio je u velikoj bijeloj ptici do New Yorka, gdje ga je čekala žena s konjskim nosom. …
|
|
